Za koji dan odlazim u Beograd na promociju knjige “Doživotna robija”. Ne kažem da je lako napisati knjigu, ovu sam pisala tri godine, ali koliko je teško pripremiti se za promociju zna samo umetnica koja mora biti lepa. Koga briga za knjigu koju promovira umetnica koja nije lepa.
Iza mene su tjedni i tjedni krvavih muka. Iz Lagune su mi najavili da ću nastupati na nekoliko televizija. Odmah sam nazvala estetskog kirurga i objasnila mu problem. “Ja bih da mi na brzinu odrežete podbradak, ubacite u obraze umjetne jagodice, diskretno napušete usne, izbrišete bore sa čela, promijenite mi nos, isisate iz mene višak sala, jedno deset kilograma žive vage…”
“Gospođo Rudan, koliko imate godina?” “Šezdeset.” Koje kretensko pitanje. “Zahvati koje spominjete su vrlo invazivni i po meni potpuno nepotrebni. Treba dostojanstveno starjeti, vi ste poznata umjetnica, to što želite vama ne treba. Moja mama redovito čita vaš blog…”
Spustila sam mu slušalicu. Jebalo ga “dostojanstveno starenje”. Tko želi starjeti? Ne treba meni “dostojanstvo”. Ja želim biti lijepa! Nazvala sam doktoricu Vesnu. Premazala mi je lice nekom smjesom, da ne boli. Ubijte me, ne znam koliko me puta ubola da bih za promociju izgledala neubodena. Naglasila sam joj da ne želim izgledati poput depresivnog psa, one bore oko usta me izluđuju i one bore oko očiju i one bore na čelu i na vratu…
“Dobro, dobro, samo se vi opustite.” Iz ordinacije sam izašla nekoliko mililitara mlađa. Pogledala sam se u ogledalo. U mene je gledala stara gospođa, razliku nisam vidjela jer sam zaboravila kako je umetnica izgledala “prije”. Jebote! Da sam bar napravila selfi.
Na Korzu sam srela Ivu. Sjele smo u onaj kafić na sred Korza. Pokraj nas su prolazile žene koje su pred sobom nosile ogromne grudi. “Kako mi ove silikonke idu na živce. Kad ćemo mi žene postati ljudska bića i prestati biti predmet. Znaš da moja unuka, ima deset godina, već hoda okolo polugola. Njezinim vršnjacima ne pada na pamet da nose majice koje bi im jedva pokrivale bradavice. Zašto se svijet ne mijenja? Mi smo žene same krive. Kad bismo toliko truda koliko ulažemo u bildanje guzica ulagale u bildanje mozga gdje bi nam kraj bio?”
“Tko ti je napravio usta?”, pitala sam. “Doktor Tomac. Još su svježe, kad mi splasne otok sve će doći na svoje. Gdje si se ti napucala?” “Ja? Napucala?” “Ma, daj. Žene se danas dijele na one koje se bodu i one koje govore da se ne bodu. Izgledaš bolje.” “Ja se ne bodem. Imam dobru genetiku”, rekla sam, “mislim da bismo sve mi morale dostojanstveno starjeti. Svaka moja bora podsjeća me na trenutak mog života…” “Daj, ne seri. Sve izbodene govore o genetici i dostojanstvu. Nema dostojanstva u starosti. Starost je sranje. A ti si umjetnica. Umjetnica mora biti lijepa.”
“Ne znam što ću obući za nastupe?” Otišle smo u prodavaonicu, ne želim ih reklamirati, nisu mi htjeli dati popust, tamo sam kupila tri odijela. “Svaka žena koja danas drži do sebe mora navući odijelo. Ne želiš valjda izgledati poput žene.”
Frizerka Jasmina mi je rekla da mi na glavu mora staviti tri boje. Jedna će mi pokriti sijede, druga će mi pokriti prvu boju, treća će kosi dati tač koji će promatračima pred teve ekranima poručiti da sam se vratila s Maldiva. “Neko vrijeme budite trobojni, dva dana prije konačno ću odlučiti hoćemo li staviti još neku boju ili ipak izbrisati Maldive.”
“Alo”, ja sam, Maca. Jesi vidjela nove modele Ane Kujundžić? Koja carica!” “Ne.” “Poslat ću ti na Viber, ovu lijevo obavezno moraš kupiti za Beograd, ima dobru vibru, liječi depru, vidiš?” “Vidim. Što znači ova desetka na sisama?” “Što te briga. Može značiti bilo što. Ako te netko pita reci da navijaš za Modrića, on nosi desetku. Jesi li vidjela onaj felš Rodrigu, plakala sam.” “Tko je Modrić?” “Ti si, ženo, zaista luda.” Prekinula je vezu, a ja sam naručila haljinu. Tenisice sam posudila od unuke, neon zelene, neon žute i četiri para bijelih.
Još samo da pred ogledalom uvježbam, to ću kad mi splasnu usne, odgovor teve voditeljici na pitanje, koliko trošite na svoju ljepotu? Reći ću: “Ljepotu? Ha, ha! Ja sam žena starog kova. Treba dostojanstveno starjeti. Ja nisam predmet, ja sam osoba. Svaka moja bora…”
Nemojte me izdati. Na knjizi zaradim tisuću eura, za promociju sam potrošila tri tisuće eura. Kako ću pokriti minus? Znam, noćas ću napisati novu knjigu, dok mi fileri još drže i dok odijela ne izađu iz mode.
Zašto umetnica mora biti lepa, biti lepa…
