Kad dođemo u Beograd odsjedamo u hotelu Zepter. Ljudi koji tamo rade fantastični su domaćini, ja mogu u miru božjem svaki dan jesti špagete s umakom od rajčice i nitko se tome ne čudi. To jedem doma, to jedem ma gdje bila.
Ne zanimaju me nikakvi kulinarski vlakovi ili vozovi. Ono, ogroman tanjur, na njemu komadić nečega preliven nečim, pa kad to pojedeš stigne još jedan veliki tanjur, na njemu komadić nečega preliven nečim. I tako deset puta do deserta, a desert je smrznuta mrkva u vrućem umaku od celera. Bez mene, čifovi.
Ušli mi u Zepter, bilo je to prošlog utorka, pa sjeli za stol. Prišao nam je domaćin hotela i predstavio “novog kuhara”. Mladić nam je rekao svoje ime koje smo isti čas zaboravili, a onaj se domaćin smješkao kao da nam pokraj stola stoji najbolji kuhar na svijetu. Smješkali smo se i mi i naručili, muž rižoto od piletine s povrćem, ja špagete.
Ode kuhar, pa se vrati. “Evo, za malo atmosfere, ove su dvije svjećice napravljene od masti slavonske crne svinje.” Muž i ja smo se pogledali. Nitko nas nije vidio, nadam se, i jedno i drugo smo umočili komadić srpskog leba u hrvatsku mast pokojnice iz Slavonije. Predjelo iz raja pobjeglo. Zašto nam nikad nitko u Hrvatskoj nije servirao svijeću od crne, slavonske svinje? Pojeli smo obje svijeće.
Konobar nam je donio naručeno jelo. Zastali smo već kod prvog zalogaja. “Čuj”, rekla sam mužu, “ja ovakvu paštu još nisam jela.” “Čuj”, rekao je moj muž, “ja ovakav rižot nikad okusio nisam.” Ja sam njemu dala da proba jedan špaget, od njega sam otela žlicu rižota. Ljudi moji! Gutali smo hranu polako, da ne nestane prebrzo.
Za desert smo mogli birati kolač od maka bez brašna i šećera preliven smrznutim, miksanim malinama ili tiramisu od malina. Naravno da smo se odlučili za prvo pa onda za drugo.
Mrzim kuhanje. Kad bih morala birati hoću li gledati dokumentarac o klupku zmija ili nekakvo kuhanje, odlučila bih se za zmije. Sve “kuharske” emisije dosadnije su mi od bračnog seksa. O kuharima nikad nisam razmišljala, koga briga za sve te čifove koji me žele utjerati u prostoriju tri za tri da tamo kuhačom u ruci miješam nešto što će biti jednako nejestivo i meni i siročetu koje će to morati pojesti.
Ali oni špageti i onaj rižoto… Pokraj našeg stola ukazao se kuhar kad smo kruhom krenuli prati tanjure. U meni se probudila davno uspavana novinarka. Saznala sam da se čarobnjak zove Damir Sertić. Rodio se u Zagrebu pred malo godina, završio je školu za grafički dizajn. Kao klinac otišao je u Makarsku na ljetovanje, pomagao je u jednom restoranu. Gazdi je pokazao kako bi njegove pice mogle biti bolje. U kuhinji je “za dušu” spremao i neka “svoja” jela. Njegov nevjerojatan talent prepoznao je ugledni hrvatski kuhar Barbieri. Rekao mu je da talent nije dovoljan, za uspjeh mora imati neki “papir”.
Koliko Damir ima “papira” i koliko je nagrada osvojio možete zaguglati. Nas je oduševilo da je tako mlad čovjek predstavljajući Hrvatsku 2018. godine u Pekingu osvojio platinastoga Oscara u kategoriji glavnih jela. Na natjecanju je sudjelovalo 1500 čifova iz Azije i 500 iz ostatka svijeta.
Kad se vratio iz Pekinga na aerodromu ga je dočekala “delegacija” koju je poslao Bandić. Damirova mama, ponosna na svoga sina, poslala je pismo predsjednici Kolindi i zamolila je da primi svjetskog prvaka. Dobila je odgovor da je predsjednica šefica “oružanih snaga”, ona prima samo “vojnike”. I samo se povremeno grli s mokrim sportašima. Ovo sam ja dodala.
Otkrit ću vam što je kuhao u Pekingu, možete probati doma. Grdobinu na premazu domaćeg maslinovog ulja s Brača i crnila sipe, domaće njoke prošarane crnilom sipe, fluidni gel od makarskih limuna, poširanu mrkvicu u istarskoj malvaziji, Kozlović.
Prije nego se Damir Dado Sertić odlučio raditi za Zepter zvali su ga u Katar, Kanadu, Hollywood, Tursku. Poznati hrvatski tjednik tražio je od njega da plati ako želi da o njemu nešto napišu.
Damir, uspješan, mlad svjetski čovjek ipak nije baš uvijek imao sreće. U jednom je filmu trebao kuhati špagete za Monicu Bellucci. Odbio je ponudu jer je bio zauzet. I danas pati zbog toga. Patila bi i Bellucci da zna ono što ja znam. Danas čitam na portalima da je hrvatska “turistička velesila”. U toj “sili” Damir Sertić nije mogao dobiti posao.
Rekao mi je da se ne bi vratio u rodnu zemlju. Pitam se zašto.
