Prijatelj mi je očajan. Majka mu ima preko devedeset, on se o njoj, teško pokretnoj i povremeno dementnoj, ne može brinuti jer je i sam bolestan. Morao je prelomiti. Majku je smjestio u dom. Cijena sitnica, osam tisuća kuna. Prolazi kroz pakao.
Znam kako mu je jer sam kroz to prošla. Takozvani \”luksuzni domovi\” ubožnice su poput onih najjeftinijih u kojima nemoćnima pelene mijenjaju na Dan državnosti. Sestara je uvijek premalo, liječnika vidiš kad ga vidiš, lažne osmijehe starci dobivaju kad su djeca u blizini. Hoće li starci i starice jesti ono nešto miksano različitih boja ili neće nikoga nije briga.
Vrhunac bezobraštine doživiš kad ti \”sestra\” ili neko njoj sličan kaže kako je \”nona\”, \”nona\” ili \”nonić\” u domovima izgube imena čim u njih kroče, \”dobra\”, ali je dolazak kćeri ili sina strašno uznemiruje. \”Gospodine, za \’nonu\’ bi bilo mnogo bolje da ne dolazite tako često.\” Moj je prijatelj čuo tu rečenicu već nekoliko puta. Srce mu se cijepa, osjeća se krivim što mu majka zapomaže u \”hotelu sa pet zvjezdica\”, a pomoći joj ne može.
Između dva odlaska naziva je telefonom. \”Nona\” ne podnosi pelene, u \”hotelu\” pelene dobivaju i starci kojima ne trebaju ali su teško pokretni, a baš se nikome ne da voziti ih u toalet. Što je danas osam tisuća kuna? Za sve su domove, tako i za ove, idealni pacijenti koji leže poput lešina, otvaraju usta na zapovijed, primaju u sebe šarene kašice i leže, šute, spavaju, leže, šute, spavaju, leže, šute, spavaju…
Sjećam se kako su moju nepokretnu mamu koja je vrištala od bolova proglasili \”ludom\”, doveli su joj psihijatra, to sam posebno platila, on joj je propisao antidepresiv, njene bolove proglasio je \”fantomskima\”, sve za samo 1200 eura mjesečno, plus dodatni troškovi. Da ima rak koji je metastazirao na kosti i da je zbog toga umrla u najstrašnijim mukama okružena \”zvjezdicama\” saznali smo nekoliko dana prije nego je pala u komu. Nikad sebi neću oprostiti što sam vjerovala doktorima koje za sirote, stare, nepokretne pacijente uopće nije briga.
I sad se ti, i sam star, nađeš u klinču između majke koja sebi želi smrt i samo smrt i nasmiješenog osoblja koje te uvjerava da je \”nona\” \”dobro\” kad si ti daleko. I još ti sve to kaže pred \”nonom\”. Ona jest nepokretna, ali nije glupa i nije predmet i osjeća i tugu i očaj i sram jer pomoć mora tražiti od stranaca koji se prema njoj odnose kao prema \”noni\”. Užasnuta je spoznajom da će sa ovoga svijeta otići baš onako kako joj se to pričinjalo u najstrašnijim noćnim morama.
Rekla sam svom prijatelju da bi trebao dreknuti na one u \”hotelu\”, reći im da njegova majka ima i ime i prezime, da bi je za tu lovu morali voditi na vece… Rekla sam mu, ali sam znala da ništa od toga neće učiniti. Mi koji smo svoje roditelje smjestili u domove posute \”zvijezdama\” osjećamo se krivima i pred roditeljima i pred sobom. Ljudi koji okružuju naše najmilije utjeruju nam strah u kosti iako smo njihovo lažno cerekanje u zlatu platili. Vlasnicima domova love nikad dosta. Svi oni imaju osjećaj da nam \”pomažu\” i znaju tisuću načina kako u nama probuditi osjećaj krivice.
Bože, koliko sam puta poželjela, dok mi je majka nepokretna ležala u \”krasnoj sobi\” sa \”ooogromnim televizorom\” i \”veeeelikim kupatilom\”, reći tim ženama u ružičastim kutama da bi morale prema starcima pokazati suosjećanje, ma koliko ono lažno bilo. Kasnije sam saznala da su te sirotice bijedno plaćene nesretnice koje nikad nisu mogle biti sigurne hoće li idući mjesec dobiti plaću.
Da li ikad kakva državna kontrola svrati u sve mnogobrojnija hrvatska \”raskošna\” odlagališta staraca da bi provjerila kako se s njima postupa? Ne vjerujem da je našu državu briga za ljude u devedesetoj, nije ih briga ni za one u devetoj.
I tako, odlaze naši starci, oni koji imaju \”sreće\”, pokriveni ružičastim dekama, okruženi ljudima u ružičastom, moleći boga da ih pod hitno izvuče iz tog \”raja\”. U Hrvatskoj i Bog voli ružičasto tako da agonija s obje strane žice traje mjesecima ili godinama. Zaboravila sam reći, svaka starica, svaki starac, na svom noćnom ormariću ima svoj fiksni telefon.
Na kraju, \”nonići\” i \”none\” ipak odu. Iza njih ostaju stara, bolesna, doživotnom krivicom opterećena djeca koja su ipak nešto naučila. Svoju smrt treba uzeti u vlastite ruke. Jebeš lažne osmijehe lažnih ljudi u lažnom raju.
