\”Dabogda te majka rodila\” promovirala sam u Beogradu. Nemate pojma kako sam prošla pa ću vam, skromna kakva jesam, ispričati svaki detalj. U dva sam dana gostovala, što uživo što umrtvo, na svim njihovim televizijama. Ima ih deset najmanje.
Bilo me na radijima i novinama, večernjim, dnevnim, jutarnjim. Tamo sam toliko slavna da sam od direktora hotela Kontinental dobila jastuk na poklon jer sam rekla da u životu nisam bolje spavala.
Potpisivala sam knjigu na sajmu knjiga u Hali sportova. Žene, žene, žene… Sve Beograđanke koje imaju ili su imale majku kupile su moju knjigu. U repu je stajao čak i jedan stariji gospodin koji me pitao:\”Imate li neku kesu, da svet ne vidi što ženi nosim kući\”.
Bila sam i u knjižari B92 u Makedonskoj ulici. Naravno da nisam knjigu potpisivala u knjižari jer je premala nego na ulici. Žene, žene, žene. U tri reda, beskonačan rep. Fenomenalan osjećaj, šteta što nisam imala fotoaparat da pokažem svojoj djeci tko sam ja kad sam u Beogradu.
Jedna mi je gospođa rekla da je na sebe navukla džemper tri broja veći da bi moju knjigu mogla sakriti pred majkom koja mrzi knjige. Gospođa ima 65 godina a majka devedeset. Druga me pitala postoji li moja knjiga sa nekom drugom naslovnicom, bojala se što će njoj u pedesetoj reći mama u sedamdeset i petoj. Treća, u bijeloj bluzi, šapnula mi je :\”Srećom, imamo samo jednu majku\”.
Neko sam se vrijeme kupala u sreći, slavi i ugodi a onda udijelila posljednji potpis i…I…Krajičkom oka na suprotnoj strani ulice ugledala \”Zooloo\”, prodavaonicu torbi. Ušla sam. Dragi i predragi Bože! Zašto me iskušavaš? Torbe, torbe, ali kakve torbe?! Na ribicu, na jabuku, na maramicu…Žute, zelene, crvene, plave, crne, srebrne…
Neke su žene zakasnile u knjižaru pa sam njihove knjige potpisivala u dućanu jer uz najbolju volju nisam mogla izaći iz kožnatog carstva čula. Po preporuci jedne od tisuću žena koje su bile oko mene kupila sam torbu koja nije bila jabuka iako sam željela baš torbu u obliku jabuke.
Sretna, velika, slavna, moćna, nasmijana, uspješna, moja je knjiga tamo gotovo rasprodana, vratila sam se u Hrvatsku u kojoj me neće biti: u Novom listu jer me bilo u Večernjem listu. U Jutarnjem listu jer me ima u Večernjem listu. Neće me biti u Globusu jer me ima u Nacionalu. Neće me biti na Hrvatskoj televiziji jer sam pred dvije godine u \”Hrvatskoj uživo\” rekla da je Sanader lopov. Neće me biti na Novoj TV jer sam tamo jednom rekla što mislim o Židovima. Neće me biti na Kanalu RI jer sam tamo jednom rekla što mislim o njima. Neće me biti na Hrvatskom radiju jer sam mnogo puta rekla što mislim o Hrvatskom radiju a od njih sam dobila i otkaz. Ukratko, ja sam u Hrvatskoj Žena Koje Nema.
Ali…Kad sam ušla u kuću, totalno depresivna, skočila sam na www.zooloobags.com i opet prošetala onim beogradskim dućanom. Autorica torbi je Larisa Županjevac Nikolić fenomenalna ženska rođena u Londonu, arhitekturu je diplomirala u Beogradu, ima četrdesetak godina i moj je život ispunila čistim užitkom.
Nazvala sam moju Helu pa smo skupa, svaka sa telefonom u ruci, gledale u ekran i uživale. Što izabrati? Kako pijanac u tvornici alkohola prelomi koju će bocu zgrabiti za vrat? Odlučile smo, njoj crna jabuka, meni plava. Jes! Kako doći do jabuka koje moraju biti naše sad i odmah?! Srećom, zajednička prijateljica baš je te noći putovala za Beograd, bila je to noć od četvrtka na petak. Napisala sam poruku. Već u nedjelju Hela i ja bit ćemo vlasnice dviju prekrasnih kožnatih jabuka.
A sad se vraćam poslu.
Dana osmoga svibnja, u jedanaest sati, na Iblerovom trgu u Zagrebu potpisivat ću svoju knjigu. Svi će umirovljenici, žene starije od šezdeset a muškarci stariji od šezdeset i pet godina, knjigu \”Dabogda te majka rodila\” dobiti besplatno. Naravno da će morati dokazati da su umirovljenici.
Znam da je Zagreb u Hrvatskoj i da me nećete prepoznati. Pomoći ću vam. Ja ću biti ona sretna žena s velikom, plavom jabukom u ruci.
Prvu knjigu Vedrane Rudan dobila sam za 34. rodjendan. To je ono zivotno doba kada vec mozete da sagledate ostatak svog zivota i pocinjete da se brinete oko gresaka koje ste napravili. Za knjigu su mi rekli da je teska a meni je donela olaksanje, razbila mi je strah.
Te iste godine sam otisla iz firme i pocela da se bavim dizajnom tasni.
Danas Vedrana Rudan nosi moju tasnu. Cudni su putevi …
Srecan sam sto je promocija knjige prosla odlicno u Beogradu. Pre neki dan, bio mi je 25. rodjendan. Dobio sam deset knjiga i bio sam presrecan. Sutradan sam procitao u novinama da Rudanica dolazi u Beograd da promovise svoju novu knjigu “Dabogda te majka rodila” i sta sam uradio…? Otisao na prvu trafiku i uzeo sebi jedanaestu knjigu i isti dan je procitao. Falila mi je Vedrana. Posle njene trece knjige, prestao sam sebi da postavljam pitanje – sta mi se to toliko svidja u pisanju te zene… U nekim stvarima, covek jednostavno treba da prestane sa preispitivanjem sebe.
Ovoga puta nije svratila u Novi Sad.
Proslog puta, kada je promovisala svoju knjigu “Kada je zena kurva, kada je muskarac peder” uradili smo kratak intervju. Iako sam to vece bio ubedjen da ce me ta zena zivog odrati, samo zato sto sam musko, razgovor je prosao neocekivano dobro. Divna zena!
U nadi da cu uskoro za Rijeku ili da ce Vedrana opet u “Dizni” na palacinke (usput, preskupi su)!
uspjeh je predivan. lijepo je što ste ga podijeli s nama.
posao vam je da budete otrovni i to radite prokleto dobro. sad kad ste se raznježili zbog vlastitog uspjeha, baš ste dragi.
da li vam je to dopušteno ?
ovaj put vam je oprošteno, a sad opet na posao, vraže !
Kupim knjigu, procitam, padnem u depru, pozajmim drugarici da i ona zvekne u istu… Sad ona ne moze da se izcupa iz depresije i da mi knjigu vrati, a ja imam jos prijateljica, sklonih apatiji, Opatiji i antipatiji – sve sa zivim kevama, cinilo bi im da procitaju. Inace ne znam sto se svi lepe za mrznju prema mamici i incest sa ocem, kad su u romanu zapravo najbolji drveni andjeli cuvari koje farba beznogi avganistansko-hrvatski ratnik, a od kojih naratorka zivi i izdrzava kevu u elitnoj cekaonici smrti. Meni treba jedan takav andjelcic, onako poveci da me cuva od mame, od lekara… i od kriziranih narkosa, kad idem po poenziju… Gde ima da se kupi ili jos bolje – ko moze da mi pokloni takvog andjela? Ili najbolje – da mi ga odigra posto nisam hriscanka (buduci da sam gadljiva). Pozdrav svima andjelima!
Mnogo mi znaci ova knjiga. Bukvalno sam je progutala, sinoc. Iako bih na pojedinim mestima mogla da vristim od uzasa, a na drugima da se raspadnem od tuge, nemoci, sazaljenja i krivice. Zavidim zeni koja ima petlju da ovako jebeno dobro pise. Zavidim joj na licnoj snazi i talentu – retki su pisci koji su u stanju da me bacaju iz bedaka i depre u eksplozivni smeh i obrnuto, u cirka pet redova teksta. Ko prezivi svoje jebeno detinjstvo i nadzivi roditelje, i dozivi pedesetu ili sezdesetu a nije u ludari ili u fazi metastaza, verovatno mora kad-tad, htela ne htela, da zavoli sebe ili da bar nauci da se smeje. Makar i kroz suze.