Prije mjesec dana sjedila sam s njim u kavani hotela Park u Splitu. Novinar u mirovini koji nikome nije bio potreban gutao je čaj od mente a ja kavu bez kofeina. Vršnjaci u penziji. Pili smo iste lijekove. Nismo komentirali njegov odlazak iz lista za koji je pisao. Otišao je kao da ga nikad nije bilo. Bez oproštajne fešte. Njegovi vjerni čitatelji pojma nisu imali da čitaju njegov posljednji tekst. Pogodilo ga je to ali je bio sretan, baš sretan što je bez divovske borbe dobio otpremninu tešku četrdesetak tisuća kuna.
Poklonio mi je svoju posljednju knjigu koju je izdao uz pomoć brata i prijatelja. Ni jedan hrvatski izdavač nije je želio tiskati jer nitko nije znao da je novinar veliki hrvatski pisac, ogroman, pače. Ni ja nisam znala s kim imam posla dok sam slušala kako mi govori da su liječnici rekli da je potpuno zdrav. I neka samo šeće, šeće. I on je šetao, šetao. I za dva se tjedna srušio da se više nikad ne digne.
Što sve čovjeku može učiniti skok iz života u smrt? Moj kolega koji je onog jutra u Parku od svih bitnih i velikih u Hrvatskoj bio zaboravljeno piskaralo kao pokojnik postao je spomenik. Porodici je sućut poslao premijer.?! Pa predsjednik države.?! Onda su se mnogobrojne kolege latile pera pa krenule pisati ode. Dizalo ga se u nebo čak i u splitskome listu iz koga je morao otići.
Govori, čitulje, vijenci, citati, reprinti, sjećanja, komemoracija, ogroman sprovod… Dok je bio živ mučili su se kako ga sprašiti u mirovinu, izbaciti iz zagrebačke bolnice i šutnuti u splitsku, nisu mu htjeli nakon infarkta platiti oporavak u Opatiji… A onda dođe Smrt pa pokojnik postane Pokojnik.
Okretao mi se želudac, ovih dana. Da li je moglo biti drugačije? Može li čovjek dok je živ zabraniti da se njegov odlazak sa ovoga svijeta pretvori u sprdačinu? Zabraniti da oni kojima za života nisi značio ništa tvoju smrt pretvore u promidžbu sebe samih? Vjerojatno je to moguće.
Da sam ja netko rekla bih svojim najmilijima, spalite me u tišini. Zabranite lokalnim novinama da objavljujući čitulje na meni mrtvoj zarađuju. Ne dajte da mi na grobu sere bilo tko uvjeren da sam ja u urni zato jer sam to zaslužila a on ili ona u urnu neće nikad, trajlalalala. Svakome kome padne na pamet da me javno spomene u bilo kom dirljivom kontekstu recite da sam mu za života poručila neka se jebe. Neka se jebe!
Dok mene u urni budete uvaljivali u nišu na Opatijskom groblju neka mi Bora Đorđević pjeva \”Pogledaj dom svoj, anđele\”. Ako se to dozna pa netko upita zašto mi je na grobu pjevao četnik, recite mu nek\’ se jebe. A zašto baš \”Pogledaj dom svoj, anđele?\” Poslušajte. Kužite? Danas i ovdje samo su mrtvi na dobitku.
[youtube=http://www.youtube.com/watch?v=JWh1vheStqM]
*dr Franjo Tuđman, pokojni predsjednik Republike Hrvatske
Ljubav se javi kad nekog zakopaju u grob – zar to nije bolest,bolesna “ljubav”?
Baš tako, draga Vedrana… kao što napisah u raspletu svog romana… SMRT OŽIVI MNOGO TOGA… možda zvuči čudno, ali je istinito….
Živeli mi svi … do urne !
od istog autora, pesma koja govori isto sto i tvoj tekst:
https://www.youtube.com/watch?v=KDNkZ336G4g
NAJVECE LICEMJERJE. KAD COVJEK UMRE CITULJE MU DRZE OBICNO ONI KOJIMA JE ON J…..O MATER ILI SU ONI NJEMU.. APSURDISTAN.
Upravo tako 🙂
Ova bi po meni najbolje opisala stvarno stanje stvari u takvim situacijama. Od istog autora takodje.
http://www.youtube.com/watch?v=4BEHC1bu1vY
I ja kažem da je to pjesma za taj tekst…apsolutno….
“Zabranite lokalnim novinama da objavljujući čitulje na meni mrtvoj zarađuju.”
Ha ha ha….
Hej Vedra, pa ni urna nije sigurno rjesenje, rap pjevac Tupac je zavrsio u urni, ali momci iz benda su njegov prah posipali preko marihuane i pusili. :/
Ne zaboravi staviti taj zabran u testament.
Ako te kojim slučajem nadživim, barem znam kamo ću ti ponekad zataknuti karanfil. Svojim tekstovima često mi daješ snage da svih pošaljem u kurac i baš se dobro osjećam. Želim ti dug život i obilje ovakvih tekstova 🙂
Čuo sam da otkada je Bora Čorba počeo manje piti više nije toliko radikalan četnik. Ne bi se začudio, ako još bar 15-20 godina poživite, da vam uz grob ipak zapjeva vašu omiljenu pjesmu. Nikad se ne zna. Sve je moguće na brdovitom Balkanu, pa i da četnik kleti zapjeva kod nas.
Ljudi su kvarljiva roba, da ne kažem pokvarena, ali je jako teško živeti sa tim saznanjem.
PS
A Bora živi primer gadova o kojima peva.
Tako je Vedrana, dosta nam je blesavog optimizma i hiberniranog Diznija. Nastavi ih (nas) lupati u čelo pa ako pomogne onda dobro, ako ne pomogne……onda ništa.
Izvrstan tekst!!!!!
Predobro!
jadni barba Ćićo…..pomislila sam sto i Vi….svaka cast, opet ste tekstom pogodili u sridu…
Bravo, Veco, za komentar! A i izbor muzike ti nije loš, a kada je “četnik” Bora u pitanju imalo bi tu još nekoliko stvarčica koje bi mogle biti “garnirung” uz ovaj tvoj tekst… jedna od njih je, svakako, “Ravnodušan prema plaču”… Ali, tema tvog teksta nisu “Čorbine” stvari, pa ne bih da gušim… Sve se to, uostalom, može pronaći na Jutjubu… Bravo još jednom!
ljudi moji dragi, meni Vedrana svojim tekstovima daje snagu, neku energiju koju mi povuce iz samog dna, i ja prodisem, potvrdim sebi da nisam sama koja ovako misli… a daé je hipokrizija svuda oko nas….i ja jos mislim da ovo vise ovako ne moze…nesto se mora desiti…nesto radikalno sto ce povesti ovaj svijet u dobrom smjeru.
Zivjela ti nama draga Vedrana sa ovakvim tekstovima da nam dozivis 100 tu.
http://www.youtube.com/watch?v=UdyXiIN1vbY
zivi Bora Corba,barem dok je nas generacija od 1950-1980……
Očekivala sam da napišeš tekst o Đermanu.
Zavređuje svaku lijepu riječ od onih koji su ga poštovali i za života.
Žao mi je da je tako naglo otišao.
Kazu kad se apaljiva covek u krematorijumu da se on u tom trenutku uspravi u sedeci polazaj od temperature i tecnosti u telu ……to mu se zove poslednji pokret
odusevljava me ono :”neka se jebu”….garantirano ..primjenjujem !!!!!!!
Plemenito – niko pametan ne bi zeleo biti Martin Idn. Ljubav i postovanje se ne objavljuju – oni cute u srcima!
Jedna od najboljih pjesama ever, u svakom pogledu, bez obzira na to sto je pjeva cetnik.
Gospođo Vedrana
Sviđa mi se vaš post i potpuno delim vaše mišljenje. Malo me tema podseća na Gogoljeve “Mrtve duše”.
Međutim NASLOV SA ZVEZDICOM je genijalan, ali me čudi da niko ne komentariše tu zvezdicu.
I vi ste kao i “najveći sin hrvatskog naroda posle Tita,” parafrazirali njegove reči.
Rekli ste – AKO, koliko se razumem u logiku i srpsko-hrvatski jezeik (hrvatsko-srpski, hrvatski i/ili srpsiki…) g-din je trebeo da kaže KADA umrem. Reč AKO, šini mi se, ima dvosmisleno značenje i nudu alternativu.
Što se tiče suštine, potpuno se slažem sa vašim mišljenjm i vi – kao i skoro uvek do sada stvari “ogolite do kosti” Opet ono neumitno “ALI, što curu kvari”
Kao običan građanin i “glumac na ovoj pozornici života” – nije li tu istinu otkrio još Šekspir oko 1600. godine, pokušao sam da budem iskren, otvoren i ispadao sam skoro uvek budala.
Kažu – “Dobar il lud su braća,” a ja kažem “Iskren i budala su braća!”
Život svakog od nas “glumaca na pozornici života” tera da budemo dvolični, licemeri, podmukli, lažovi,…
KOME TREBA ISTINA KOJA NIJE UGODNA za njega, ili nju?
Recite glupom političaru, policajcu, profesoru da je glupa, pa da vidite kako ćete se provest.
Šta ako “sudija” nije u pravu. Šta ako je onaj koji drugome govori da je glup, često gluplji od njega” .
Ocene o drugima često donosimo na prečac, ad hok.
Na drugom vidimo i najmanji znak nesklada, a na nama je sve u veličanstvenoj hramoniji?
Dakle, pita Bog Miku, hoćeš li ti, bre, da budeš lep ili gluup. Mika reče – ma kakva lepota, ona je prolazna!
Neko u komentaru reče da se mora nešto dogoditi da bi se stvari promenile.
Šta? Rat valjda!
Da bi se nešto promenilo treba svako, baš svako, od nas prvo da počne da analizira samog sebe i da menje samog sebe.
Ogromna većina hoće da menja druge polazeći od pretpostavke da su oni idealni. U tom grmu “leži zec”, ili tu je “keč 22” .
Kada umrem pokrijte me cickom,
Da mi srce ne vene za cvjetickom.
alo Vedrana,
nekad san te samo volija, po knjigama, kolumnama i pričiginu. Sad službeno ti javljan da san zaljubljen u Tebe, šta i nije neki kurac u našin godinama. fala Ti za ovo o Čići
Supek je svojim tajnim pogrebom dokazao kako je moguće ne dozvoliti “visokom” društvu da se okoristi tuđom tj. njegovom smrću.