Oko mene moji vršnjaci, ogorčeni roditelji.
Ana ove zime nije imala love za drva. Svi su joj računi blokirani jer joj biznis ne ide. Prijatelj joj je poslalo tisuću eura na kćerkin račun. Kći je majci odbila tu tisuću od love koju joj majka duguje, majka se ubija radeći ali u Hrvatskoj to ne pomaže. Smrznuta Ana lila je svoje suze u moj mobitel. “Smrznut ću se.” “Nećeš”, rekla sam, “samo joj reci da ćeš priču staviti na fejs.” Pa je Ana dobila lovu.
Tea ima preko osamdeset i, kako mi reče, “krasnog” sina. Kad joj je umro muž sin je prije ostavinske rasprave bio jasan: “Stara, meni kuća, tebi dio podruma na korištenje.” Tea živi u kući koja se iznajmljuje. Jednom je sinu rekla, bili su sami, muzika je preglasna. “Ili umukni ili ću te strpati u dom.” Tea sada šuti dok na katu glazba ruši slike sa zidova.
Mira je odgojila sedmero unučadi, ima troje djece. Gledala sam godinama kako u njenu kuću ulaze bebe pa dječica pa osmoškolci pa srednjoškolci pa studenti pa nitko. Sama čami u ruševnoj kući, teško bolesna. “Stalno čekam da me nazovu, bar da me netko od njih nazove, ne mora me pitati kako sam, samo da me nazove, ni kći me ne zove, ni sin me ne zove, moj mobitel je mrtav.”
“Ti si mrtva”, rekla sam, neće te zvati, ne trebaju te, moraš se pomiriti da to više nisu tvoja djeca ni bespomoćni unučići kojima treba ljubiti oderana koljena, to su ljudi, čekači.” “Čekači, kakvi čekači?” Mira ne zna ono što ja znam. “Čekaju da crkneš. Zašto bi te zvali kad ništa ne možeš dati? Oni su užasnuti od pomisli da od njih možda očekuješ pomoć, lovu, ljubav.
Oni nisu dobrovoljni davatelji krvi, oni su krvopije. Ne zanimaš ih, svoje si odradila. Čekaju tvoju smrt i kuću. Šteta što ni ti ni ja nećemo moći iz prvog reda promatrati rat među ljudima bez kojih smo mogle, sad znamo, trebale i morale biti.” “Nisu sva djeca ista.” Naravno da nisu. Ista su samo sva ona koju poznajemo.”
Znam, ogorčenje ide sa slabošću a slabost je osnovna karakteristika starosti. Dok smo bili, mi stari, mlađi i moćni dijelili smo svoju snagu mesu našeg mesa. Željeli smo da postanu uspješni, da budu pametni, da im uz našu pomoć u životu bude bolje nego nama.
Kako se pomiriti da oni koje voliš više nego sve na svijetu mogu biti, već kao mali, zli, glupi, sebični, bešćutni? Kako to prepoznati i postaviti se prema njima onako kako bi se postavio prema bešćutnim, zlim, sebičnim strancima? Davno je njih trebalo odjebati. Neka sami sebi nađu posao. Neka robijaju u nekom tržnom centru ako su glupi ili lijeni, neka sami čuvaju svoje potomke koji će kad odrastu biti njihova slika i prilika.
Ništa od toga moji vršnjaci , i ja sam dio ekipe, nismo učinili. Desetljećima smo se trudili od dreka učiniti pitu. Sad smo, mi odjebani kipari ogorčeni na naše promašene investicije, bezuvjetne ljubavi i na ljude za koje ne znamo tko su ali ipak očekujemo da nas nazovu. Nekima od nas čak ni lova ne treba.
U nama je problem. Nerješiv? Kod onih koji su se odrekli svega, čak i prava na tišinu u kući koja je nekad bila samo njihova, kasno je za borbu. A što je s nama koji čekamo telefonski poziv a još uvijek imamo i lovu i nekretninu?
Trebamo li i mi biti čekači? Čekači na svoju smrt koja će uljepšati život čekačima na naš zadnji hropac? Ne moramo. Možemo prodati sve što imamo i odseliti daleko od strvinara. Ma, jebite se, znam da vaša djeca to nisu, pišem o nekoj drugoj djeci.
Zvoni mi telefon. Mlađi sin? Stariji sin? Kći? Unuk? Unuka? Susjeda. Znam li nekoga tko bi joj mogao skočiti do dućana? Obje noge su joj u gipsu. Djeca joj se ne javljaju na telefon.
Čekačica na telefonski poziv plače, a čekači na kuću potpuno gluhi pažljivo osluškuju.
