Danas je Dan državnosti. U kakvoj zemlji živimo? Moja je prijateljica od privatnog poduzetnika kupila stan, otac joj je prodao očevinu, ostala je i bez stana i bez love. Ovih dana Država od nje traži da plati sudske troškove, oko petnaest tisuća eura. Izgubila je rat sa razbojnikom koji hoda Korzom slobodan poput ptice i prevarenima, nije ona jedina, šalje jasnu poruku, jebite se!
Živimo u zemlji u kojoj je potpuno normalno da sin nekog tajkuna na zebri ubije dijete ili djecu siromašnih roditelja i bude oslobođen jer je iz „dobre porodice“. Korumpirani suci i sutkinje s vremena na vrijeme svrate na televiziju pa nam poručuju kako građani vezano za naše pravosuđe imaju lošu „percepciju“, nema korumpiranih među sucima i sutkinjama.
Danas je Dan državnosti. Što može slaviti običan čovjek? Bolje je pitanje postoji li negdje u Hrvatskoj rupa u koju bismo se mogli sakriti, mjesto na kome bismo mogli zgrčeni čučati i nadati se da do nas, bar na dan, dva ili tri neće doprijeti istina o septičkoj jami u kojoj plutamo.
Ipak, s vremena na vrijeme do nas dopre glas da korona popušta, kiša će prestati, kafići će se otvoriti, skinut ćemo maske. Mi, obični. Oni neobični, oni zli, oni perverzni, oni bešćutni neće skinuti maske. Danas su nam čestitali Dan kao da su oni normalni i kao da smo mi normalni. Oni znaju da je ovo najbolja od mogućih država. I jest. Za njih.
Neki od nas koji primamo čestitke ne možemo a da ne osjetimo u hrvatskom želucu ogromno hrvatsko gađenje. Kakva je to zemlja u kojoj predsjednik optuženiku za ratne zločine, nekad pravomoćno osuđenom, vraća odlikovanja? Slažem se, kakva zemlja, takva odlikovanja, kakva zemlja, takvi heroji, ali ipak…
Jasno mi je da o Milanoviću ne treba previše govoriti. Ipak, ovo je prvi put da je jednim udarcem u glavu pogodio sve pošteno što u Hrvatskoj živi. Moji prijatelji i ja osjećamo se bespomoćno. Što učiniti da taj divljak prestane sramotiti Hrvatsku i sve njezine časne građane?
Poslati ga na liječenje? U ludnicu? Je li samo glup? Ili je bahat? Ili glup i bahat i zao? Kako mu objasniti što je učinio? Napojiti ga sumpornom kiselinom? Vezati mu ruke bodljikavom žicom? Staviti mu selotejp na usta pa ga pustiti niz Dravu? Ako ne njega onda nekoga tko mu je drag? Možda on ipak nekoga voli? Sinove? Majku?
Svi oni koje je voda odnijela, svi oni koji su kiselinom pojeni bili su nečija djeca, muževi, očevi. Jasno mi je što će reći Milanovićevi glasači. Bili su „Srbi“. Srbi? Bili su ljudi. Civili. Da je Milanović čovjek shvatio bi o čemu pišem.
Što je idući Milanovićev potez? Sigurno je čuo za Josipa Reihla-Kira, „heroja kojeg nismo htjeli“ kako ga zove Elvis Bošnjak autor nedavno objavljene knjige „Gdje je nestao Kir“. Hoće li Milanović službeno zatražiti njegovu ekshumaciju pa ga onda osuditi na doživotnu post životnu robiju zato jer nije bio zločinac?
Neće to Milanović zatražiti, on je to već učinio vraćajući željeznu, hrvatsku kramu hrvatskom generalu, optuženiku za ratni zločin.
Moji prijatelji i ja danima rigamo. Vama ostalima, sigurna sam da ste u manjini, sretan Dan državnosti.
