Muž i ja volimo unuku. Ajmo dobrom djetetu pokloniti izlet u London. Pet dana Londona, nije pet nego tri, kad odbiješ let, na deset rata, nećemo ni osjetiti. To će biti i naš prvi posjet ovom čudesnom gradu.
Migrena me ćopila noć prije leta. Razbuktala se kad smo sjeli u avion. U glavi mi je tutnjalo, duša u nosu, povraćalo mi se a kese nigdje. Najzad spas. Kroz maglu sam vidjela stjuardesu kako mi ispred nosa maše vrećicom.
Pokušala sam je oteti, žena je bila jača. Unuka me zgrabila za ruku: “Nona! Stjuardesa skuplja pomoć za gladnu djecu. To je za Caritas.” Jebiga. Doduše, bilo mi je čudno zašto u vrećici nešto zvoni.
Ujutro u devet krenula je trka. Na čelu kolone bio je vodič Zoran, divno stvorenje, iza njega grupa mlađih ljudi koja je jurila kroz kišu, među njima je bila i naša unuka. Na kraju kolone gmizali smo muž i ja. On je gmizao zbog mene.
Zaustavili smo se u parku koji je jako poznat. Tu nam je Zoran, obliven kišom, opisivao ljepote parka. Zaboravila sam zašto je taj park lijep. Nastavili smo galopom pa ušli u podzemnu ili je bilo obrnuto? Kupili smo kartu za tri dana, 22 funte, još je imam, nepotrošenu.
U podzemnoj gužva paklena. Ljudi svih boja i mirisa dahtali su u mene. Izašli smo na pljusak pa krenuli prema još jednom parku. Ovaj je također poznat ali ne znam je li poznatiji od onog prvog. Jako su slični. Gole grane, bez trave, unuka je vidjela vjevericu. Možda smo gledali i u neki spomenik?
U jednom mi je trenutku sinulo da ja baš i ne moram poput Lude Mare trčati za onim ljudima. Zamolila sam Zorana da nam pozove Uber. Naše smo dijete uručili njemu. Kad sam ušla u sobu pomislila sam da sam u raju. Po meni ništa nije lilo jer soba nije prokišnjavala.
Noć sam provela u bunilu. Ujutro, iza devet, krenusmo u nove pobjede. Srećom, glavobolja je popustila ali je kiša pljuštala jače nego prethodnog dana. Koga briga. Zoran na čelu, ekipa iza njega, mi na začelju.
Stajali smo pred mnogim kipovima. Vidjeli smo Palaču i onaj balkon na kome su se ukazivali Elizabeta i ekipa. Balkon? Balkončić. Ni Palača nije nešto. Možda smo bili i pred crkvom u kojoj se udala Diana ali se ne bih zaklela.
Onda smo stajali pred nekim brodom koji je replika nekog starog broda, na pramcu mu je pozlaćena glava srne ili slične životinje. Zoran je rekao da su tim brodom plovili pirati. Objasnio nam je razliku između gusara i pirata. Gusari su razbojnici koji pljačkaju za sebe, a pirati su fini ljudi koji po naređenju kralja pljačkaju “neprijatelje” i zlato predaju kralju.
Časni pirati su baš taj brod nakrcali zlatom, opljačkali su jednu od zemalja, zaboravila sam joj ime, Englezi su kroz čitavu povijest pljačkali. Pa su se ti pirati skoro potopili pa su ušli u neku luku pa su tamo popravili brod pa su onda plovili oko tri i pol godine pa su nekom Edvardu, što bi rekao onaj Zoran, ne pitajte me koji je bio broj, uručili zlato. Jebote! Pali su mi na pamet hadezeovci. Kad će nam uručiti pokradeno zlato? Krivo. Hadezeovci su gusari.
Onda je bila pauza. Ušli smo u neki natkriveni prostor tamo smo ugledali krasnu, baš krasnu slastičarnicu. Neka košta što košta, u Londonu sve košta, pa smo sjeli za stol. Ja sam naručila kašu od ječma prelivenu sirupom, jagode na vrhu. Nikad, nikad, nikad u životu nisam jela nešto bolje.
Pa na kišu. Dok je Zoran objašnjavao da gledamo u Šekspirovo kazalište, naravno obnovljeno, staro je izgorjelo, osjetila sam da je vece jedina zgrada u Londonu u koju bih poželjela, u koju moram ući. Opet Zoran, zlatno stvorenje, opet Uber, opet predaja djeteta u dobre ruke, ovaj put krasne porodice iz Pule.
Na školjci sam provela to poslijepodne, čitavu noć, idući dan i svo vrijeme do ulaska u autobus koji nas je u ranu zoru odvezao na aerodrom. Moja crijeva smirio je osjećaj da sam domu sve bliže. Srati dva dana na deset rata… Da li se to ikome ikad dogodilo?
Pred nekoliko me minuta nazvala unuka. Rekla je da je London krasan grad.
