U Frankfurtu se sinoć slavila Hrvatska noć. Osim Škore, Gibonnija, Indire, Prljavaca i…, ne da mi se nabrajati, tamo je “tradicionalno” tisuće Hrvatica i Hrvata pozdravio fra Marinko Vukman, “dušebrižnik” iz Muenchena.
Onaj fra je ljude pozdravio sa “Hvaljen Isus i Marija” i pozvao ih da se “dignutim simbolima i barjacima” i još pitaj boga čime prisjete stoljeća sedmog i kako smo se borili za suverenu nam Hrvatsku i neka se oni ljudi prisjete žrtava u Vukovaru i Škabrnji i branitelja i Domovinskog rata.
Da nije bilo Domovinskog rata i najhrabrijeg hrvatskog sina dr Franje Tuđmana, ne bi bio ostvaren “stoljetni san hrvatskog naroda”. Da nije bilo Domovinskog rata, Vukovara i Škabrnje ne bi bilo ni Vatrenih koji hrvatsko srce griju. O srcu Kolindinom da se ne govori.
Portali pišu da se dvanaest tisuća građana ove sirote zemlje dizalo sa stolica i sa suzama u očima pjevalo Škorine, Gibonnijeve i pjesme Prljavaca. Je li moguće da baš nitko od njih nije pomislio, pička vam materina, i vama pjevačima i tebi predsjednički kandidatu, i tebi licemjerni fra Vukmane!
Kako se usuđujete zanemariti činjenicu da mi ovdje sjedimo i pjevamo zato jer ne razlikujemo uzrok i posljedicu. Pjevamo u Frankfurtu zato jer ste nam vi i vama slični prodali tezu da su svi naši porazi veličanstvene pobjede.
Zašto smo ovdje, a ne doma? Zašto smo otjerani poput pasa iz svoje zemlje? Zašto ni mi ni naša djeca ne možemo živjeti u Hrvatskoj? U “jedinoj nam domovini” ne možemo dobiti posao, graditi dom, školovati djecu, smijati se. Zašto ne možemo vas, naše pjevače i poneku pjevačicu, slušati u svojoj zemlji? Imate li odgovor vi koji zarađujete na našoj nesreći i vi koji je blagoslivljate? Zašto hrvatskim zastavama moramo mahati u Njemačkoj?
Moramo se prisjećati Domovinskog rata? Vukovara? Škabrnje? Stalno se moramo prisjećati daleke prošlosti? To nam mora biti jedina duševna hrana? I u Njemačkoj moramo od nje živjeti? Što je s vama? Mislite li vi koji nam pjevate i popujete stalno na Vukovar i Domovinski rat ili vam je ipak lova na prvom mjestu?
Sudeći po fotkama sa Hrvatske noći u Frankfurtu 2019. nikome u publici tako nešto nije palo na pamet. Očekivano. Hrvati su, otkako nas ima, nekome u guzici, ili držimo nečijeg u guzici. Kad zagusti, kad nam se čmar raspukne, kad šikne krv, onda pokupimo ženu, djecu, nešto sitne krame i pravac Dublin, Muenchen, Beč, Frankfurt.
Pa robijamo tamo do smrti tuleći, kad dođu “naši” i organiziraju Hrvatsku noć, “Ne dirajte mi ravnicu”, “Ružu hrvatsku” ili neku sličnu pizdariju, a dežurni fra zaziva Isusa i Mariju.
Može li se ovaj narod promijeniti? Hoće li ikad sve te manipulatore poslati u kurac? Bi, možda, da ima vremena. Ali nema. Treba graditi i izgraditi sve te švedske, njemačke i irske s Božjim imenom na ustima, obuzet vječnim sjećanjem na Domovinski rat, Škabrnju, Vukovar i onog Aerodroma. Da, i na one Vatrene.
Pa, kad smo takvi, Hvaljen Isus i Marija, Hrvati i Hrvatice izvan domovine. Ja i meni slični mašemo vam iz Domovine. I zavidimo vam. Ovi “vaši” i “naši” jebu vas pjevanjem, zavijanjem, domoljubljem i božjom pomoći jednom u godini, nama su Domovinski rat i onaj Doktor u guzici svaki dan.
Da Bog i Hrvati? Zbogom Hrvati!
