Odrasla sam u Mošćeničkoj Dragi. Živjeli smo u rupetini, moji roditelji, nona, sestra i ja. Uvijek kad bih se izvukla iz naše kuhinje koja je bila ispod razine zemlje zapanjila bi me ljepota u koju bih kročila. Kamena ribarnica, blještavo more, barke. Sve sam odrasle ljude znala, sva su mi djeca bila prijatelji.
U parku smo se igrali na Indijance i kauboje, izrađivali perjanice od krupnog lišća omamljeni mirisima mora i zemlje koju smo osjećali pod golim tabanima. Ljeti ni jedno dijete nije nosilo obuću. Svake bismo godine svi izgorjeli na suncu, rane bismo liječili skačući u more. None ili mame bi nas zvale na ručak ili večeru vičući sa terasa, balkona ili prozora.
Uz Mošćeničku Dragu nikad me nisu vezivale lijepe uspomene. Vrlo rano sam naučila da ljepota i strava mogu ići ruku pod ruku. Otac me mlatio do krvi, pobjegla sam iz kuće mlada da ga ne bih ubila, kasnije mi je tisuću puta padalo na pamet da sam ga trebala ubiti pa onda pobjeći. Uvijek kad bih se sjetila njegovih krvavih očiju i šutljive majke koja bi me iz kuta kuhinje u kojoj je i danju gorjelo svjetlo očima preklinjala da umuknem, osjetila bih u sebi mukli bijes, gađenje, samosažaljenje. U našoj se \”kući\” moralo šutjeti kad bi On stupio u nju.
Ne znam koje je godine umro moj otac. Dok je on živio u Mošćeničkoj Dragi svaki mi je odlazak tamo bio stres. Što ako ga vidim, a vidjet ću ga? Mogu li pokraj vlastitog oca proći a da ga ne pogledam? Mogla sam. Hodala bih trgom uzdignute glave dok me on promatrao. Svoj bih Audi parkirala tamo gdje ga je on morao vidjeti. Neka zna da sam u životu uspjela, neka zna da nisam postala ništa od onoga što mi je on proricao. Pijanica, propalica, ludara koja misli da se nešto u životu može postići učenjem. \”Ja imam životnu školu\”, stalno sam slušala od nepismenog muškarca punog zlobe.
A onda je umro. Išla sam u Mošćeničku Dragu opuštenije. Nema Ga i nikad Ga više neće biti! Dobar osjećaj. Samo kad bi čovjek mogao povjerovati da su zli očevi smrtni. Dugo, dugo, rekla sam da ne znam kad mi je umro otac, sigurno je prošlo desetak godina, moj mrtvi otac čekao me u kafiću u centru Drage. Ispijao je čašu bijelog vina, crvene oči, zašto nisam njegovu doktoricu pitala kako se zvala bolest, danas ja imam crvene oči, mrtav se skrivao iza sunčanih naočala.
Kad je to bilo? Šetala sam centrom Rijeke, maturanti su divljali, dan je bio krasan, poželjela sam pobjeći od budućih ljudi kojima će bacanje brašna na prolaznike zauvijek ostati jedini čin pobune. Kamo da pobjegnem? Sjela sam u autobus za Mošćeničku Dragu. Koji zajeb. U isti su se autobus ukrcali i pijani maturanti. Do Opatije su urlali:\”Puši kurac, šole, puši kurac, šole.\” \”Šole\” je šutio. I svi mi.
Prošla sam pokraj onog kafića. Za stolom nije sjedio moj mrtvi otac. Umjesto olakšanja, osjetila sam izdaju. Zašto te nema? Zašto nisi tu danas kad možemo razgovarati ravnopravno, danas kad smo vršnjaci, danas kad i ja imam \”životnu školu\”, danas kad bi u ratu sa mnom ostao bez oružja? Oko mene su bili ljudi koje znam, četrdesetak godina mlađi. Samo sam ja ostarjela? S mukom sam shvatila da su svi ti moji nekadašnji prijatelji njihova djeca. Čudno su me gledala kad sam ih pitala kako nona, kako nonić? Sve none i svi nonići odavno su mrtvi, mrtve su i neke moje prijateljice i prijatelji.
Mošćenička Draga je postala meni nepoznato turističko mjesto umočeno u poznate mirise. Lijepa je. More se ljeska. Tamo je i stara ribarnica i riva, tamo su i barke. Tamo sam i ja, strankinja kao i gospođa koja je došla iz Njemačke da bi sjela za stol pokraj moga i naručila makjato bez kofeina. Kad ostariš učiniš ono što, dok si mlad, misliš da nikad nećeš. Oprostila sam ocu. Sve. Žao mi je što nikad nismo mogli razgovarati. Žao mi je što Mošćenička Draga više nije moje mjesto.
