Koji dan! Na račun mi je sjelo 50 eura uskrsnice. Nekoliko stotina tisuća umirovljenika svršava dok plastičnim zubima gricka jaja i luk. Vjerojatno će Hrvatska televizija na zagrebačkim ulicama presretati sretnike 70+. Euforična reporterka 20+ pitat će neke od mojih vršnjaka što im znači 50 eura. Svi će svršavati od sreće.
Pred sto sam godina i ja radila ankete kad bi se u državi dogodilo nešto veliko. Snimatelj i ja skočili bismo pred užasnutog prolaznika. Ako je odgovorio kako treba njegov se glas čuo na radiju, krivo misleće bismo izrezali. Zato moja susjeda koja će potrošiti svoju uskrsnicu na plaćanje analize mokraće u jednoj privatnoj bolnici, 46 eura, neće osvanuti na ekranu. Kakve veze ima Uskrs i pišaka?
Ima jer me ova anketa vratila u prošlost kad sam radila na Hrvatskom radiju. Posao je bio uglavnom dosadnjikav, posebno su bile naporne govorne vježbe. U ono mračno doba su čak i klinci koji su se javljali sa tržnice morali ići na satove pravilnog govora kod ugledne spikerice pokojne gospođe Polić. Ona nas je pokušavala pretvoriti u ljude koji govore književnim jezikom.
Možda sam zato alergična na našu ministricu kulture koja nikako da krene na govorne vježbe nego nas maltretira svojim unjkavim glasanjem na jeziku koji nije ni dubrovački ni hrvatski… Želim reći da se od naših divljih ministara ne može očekivati da svoje glasanje artikuliraju u nešto što bi bilo koliko toliko uhu ugodno. Divlji, neobrazovani kriminalci ionako imaju kratak rok trajanja. Ali ministrica kulture?!
Znam da ćete reći da ne serem, koga danas u Hrvatskoj briga za kulturu? Ne pratite medije. U ovoj zemlji ne teče samo med i mlijeko ( čitaj: uskrsnica) dešavaju se ovdje i velike pizdarije. Niste čuli da hrvatskim piscima, pjevačima, slikarima, kiparima, Hrvatska plaća staž i socijalno i tako svake godine budžet ošteti za nekoliko milijardi eura?
Najdrastičniji je primjer svima nam mrski krivograditelj i neviđena lopuža, Mile Kekin se zove, koji pjevajući mlati silne pare, a država mu plaća doprinose. Zato mi umirovljenici imamo bijedne mirovine, dječica u školi za marendu jedu smrdljive hrenovke, sjedači i sjedačice u saboru primaju samo 4 tisuće eura mjesečno umjesto 20 tisuća.
Ali to nije sve. To čudovište je Srbin, zove se Milan ili Milutin, njegova žena sere da nije. Svi se sjećamo mrske srpske pjesme Oj, Milane, jabuko sa grane, jabuko sa grane, brala bih te al’ ne smem od nane. U ostatku pjesme Srpkinja prestrašena od nane moli Milana da joj, kad u vojsku pođe, samo maramicom mane i još mu poručuje, neka puknu svi naši dušmani, moj Milane. Mi, kao ne znamo na koga je mislila kad je poželjela pucanje dušmana? Ha, ha.
I takvom Milanu ova država plaća staž? ?!?!?! Jebemti ovakvu državu da ti jebem. Srećom, imamo onu ministricu koja će stati na kraj i Milanu sa grane i svim ostalim milanima i milankama koji su pišući, slikajući, pjevajući i kipareći ovu zemlju doveli na prosjački štap.
Nisu svi umjetnici Srbi? Ma nemojte. Da su Hrvati ne bi se bavili pizdarijama. Aleluja! Ukinut će se pomoć zločincima koji muzu obješenu hrvatsku sisu i tako će nas Hrvate dovesti ne na granu, na njoj neka vise Milan i njemu slični, nego na ZELENU granu.
Slažem se. Smrt umjetnicima! Samo… Ne bi li Hrvatsku od dušmana trebao obraniti netko tko zna govoriti hrvatski?
