Ovih dana stalno slušamo o mukama grupe Hrvatica i Hrvata koji su krenuli u Kongo ili Zambiju da bi se tamo dočepali beba. Nisu išli grlom u jagode. U Hrvatskoj su ti “roditelji” za svoje buduće bebe dobili putovnice.
“Uvoz” afričkih beba u “civilizirane” zemlje najčešće jest kriminal i svi to znamo. Trgovanje ljudima je zločin, pa ipak… Kad govorimo o nevjerojatnoj boli koju proživljavaju ljudi koji ne mogu imati djecu, onda kriminal više nije kriminal nego ljubav.
Nije li malom crncu ili maloj crnkinji bolje da odrasta u bogatoj kući u “civiliziranoj” Hrvatskoj nego da se pokakana vuče po zemljanom podu u nekoj afričkoj vukojebini? Otac i majka su joj sirotani koji dijele bananu na devet komada, kad je se dočepaju, dijete će ionako umrijeti od gladi ili bolesti… Naravno da je bolje bebu oteti ocu i majci i uručiti je bijelim nesretnicima koji su prevalili daleki put s hrvatskom putovnicom u hrvatskom džepu za buduću hrvatsku crnu bebu.
Umjesto da svi ronimo suze nad jadnim Hrvatima i Hrvaticama koji su loše jeli u nekom pretrpanom pritvoru, a rublje su morali sušiti na žičanoj ogradi koja okružuje zgradu pritvora, trebali bismo se upitati zašto nam je to top tema?
Da je slična ekipa krenula u krivolov na bijele nosoroge svi bismo se složili da su trebali ostati doma, ili, ako bi bili uhvaćeni, u pritvoru, pa u zatvoru pa osuđeni na robiju. Ali… Rijetke divlje životinje su čak i u divljoj Africi zaštićene zakonom. Mali Afrikanci i male Afrikanke su na slobodnom tržištu. Njih može izvlačiti iz Afrike svatko tko to može platiti.
Slušamo ovih dana kako je Kongo, jedan ili drugi, “korumpiran”. Zato naši hrvatski lovci i lovkinje na male crnce i crnkinje imaju problema. Da je Kongo “demokratski” kako mu ime kaže, građani “demokratske” Hrvatske ne bi imali problema.
Svi mi koji ovih dana čitamo o divljacima iz Afrike koji ne kuže da buduća oteta dječica imaju “uredne” hrvatske papire, prema tome treba ih izručiti bijelcima, ostajemo bez teksta. Ej! Zašto je ova prljava priča državna priča? Zašto građani Hrvatske moraju iz dana u dan slušati o avanturi nekolicine ljudi koji su krenuli u lov na djecu samo zato jer to mogu platiti?
Ako su mogli platiti put, potplatiti sve koje je trebalo ovdje i ne baš sve u Africi, je li to problem zbog koga bi Hrvatsku trebala boljeti glava? Hoćemo li plakati i nad sudbinom Hrvata i Hrvatica koji švercaju kokain kad ih negdje ćope u dalekoj “nedemokraciji” i “necivilizaciji”?
Ne može se ljubav prema bebi i trgovanje bebama uspoređivati s trgovinom kokainom. I ne može. Ovo je mnogo prljaviji posao. Ne mislim i nikad nisam mislila da je “usvajanje” crne djece čist posao. I ne, nikad nisam mislila da se radi o ljubavi. Ljubavi? Stalno nam se prodaje teza kako su bijelci koji usvajaju crnu djecu “plemeniti”.
Jesmo li kad čuli što o svemu misle majke i očevi otete djece? Imaju li oni ikakva prava? Teza je, već godinama, da su roditelji prodane djece presretni jer tamo daleko na djecu čeka bolja budućnost. Odlaze u “demokratske” zemlje u kojima teče med i mlijeko. Bar će preživjeti, školovat će se, doživjeti duboku starost u sreći i veselju.
Nikad neću povjerovati u to sranje. Jadni građani Konga i ostalih afričkih zemalja u kojima bijelci kupuju djecu. Ovih dana mi građani Divljeg Kurdistana brinemo o sudbini lovaca na crno meso umjesto da plačemo nad sudbinom roditelja otete djece.
Da se mene pita lovci i lovkinje ostali bi tamo gdje trenutno jesu i odležali koliko treba. Istovremeno bi robijali i ovi ovdje koji su im za tko zna koliko love uručili “uredne papire” za “njihovu” djecu.
Mene nitko ništa ne pita pa će se ekipa sretno vratiti doma. Nadam se bez kupljenih beba.
(Foto: Midjourney)
