Taj Rimac koji sad već godinama caruje svim našim medijima uvijek je kod mene izazivao nelagodu. Nevjerojatno mi je da je u jednoj sirotoj Hrvatskoj nacionalni heroj čovjek koji se bavi autima a ti auti piče tristo kilometara na sat.
Tko vozi te aute i gdje? Zašto bi to nama siromasima trebalo biti zanimljivo? Da, tko plaća te projekte “Tesle” iz Livna ili Duvna? Tata? Je li mu zato ovih dana završio u prdekani ili…
Ma, nije da baš ništa ne znam o Rimcu. Kad se ženio na svadbi se pekao vol od 800 kila. Koliko se tom pečenom tjelesinom moglo nahraniti hrvatskih beskućnika? Koliko se moglo gulaša podijeliti gladnoj hrvatskoj djeci u vrtićima i školama i u BiH?
Navodno se u međuvremenu Rimac rastao, sirota životinja je položila svoju tjelesinu na oltar još jednog propalog Rimčevog projekta.
Ovih dana smo bili svjedoci i za hrvatske pojmove neviđenog cirkusa. Rimac je našoj eliti predstavio svoje najnovije sranje. Taksi bez vozača. Taksi se zove “Verne” prema onome piscu. Čitam Tomićev tekst u Jutarnjem, koji je to genijalac. Tomić piše da su u taj projekt porezni obveznici, to jest ja, to jest vi, uložili ili će uložiti osamdeset milijuna eura.
Ne znam da li naša djeca u osnovnoj školi još uvijek čitaju Andersenovu priču Carevo novo ruho. Vjerojatno ne jer je Komisija za nacionalnu sigurnost otkrila da se Andersenova majka zvala Rada pa Srbina odjebala iz hrvatske lektire. Šteta.
Sjećate li se te priče? Car je jednoga dana odlučio obnoviti garderobu. Njegovi dizajneri nisu bili maštoviti poput Zigmana iz Kostrene, jebote, da mi se prije smrti dočepati jednog njegovog sakoa, pa caru nisu skrojili novo ruho nego su ga gologa poslali među njegov glupi narod.
I bili su u pravu. Svi kojima se golać ukazao pljeskali su oduševljeni dezenom, krojem, materijalom. Ali… U bajkama je uvijek tako. Pisac usere priču. Među nazočnima je bilo i jedno dijete koje je viknulo: “Car je gol!” Tek tak su podanici skupili hrabrost i počeli urlati, car je gol, car je gol, car je gol…
Kad je pred neki dan car Rimac prikazao hrvatskome puku, onom povlaštenom, taksi bez vozača, među oduševljenom gomilom nije bilo djeteta. Rimac je uzalud dozivao Vernea, Verne se ponašao poput hercegovačkog magarca ili hrvatskog, moram biti politički korektna.
Nije čak ni njaknuo. Ostao je na mjestu kako to inače rade magarci kad ih pokuša zajebati neki kreten.
Nazočni su čekali i čekali, kad su shvatili da se magare ne miče razišli su se oduševljeni jer nada umire posljednja.
Pitam se pitam, do kad ćemo plaćati Rimčeva ukazanja, do kad će nam on pokazivati goli kurac a mi biti oduševljeni materijalom, dezenom i krojem?
Ne bi li bilo krajnje vrijeme da idući put u masu bahatih lopina na čelu s ološem koji vlada ovom sirotom carevinom prošvercamo jedno dijete staro pet godina?
Hrvatska na žalost nije zemlja iz bajke pa nam ni to ne bi pomoglo.
