Novi list je danas objavio senzacionalnu vijest. Nekoliko zagrebačkih bolnica je zahvaljujući Caritasu došlo do stotinjak kreveta. Postelje za bolesne Hrvate i Hrvatice stigle su iz Njemačke, u toj se zemlji upravo obnavlja nekoliko staračkih domova.
Zlobnici bi rekli da je žalosno da ono što nije dobro starim Nijemcima nas čini presretnima. Kao da ne znamo da se poklonjenom konju ne smije gledati u zube posebno ako doma imaš bezuboga konja.
Svaka čast Novom listu ali ih je ta vijest ipak mogla potaknuti da svoje novinare pošalju u najbolji, privatni, starački dom u Hrvatskoj. Tamo su svi kreveti potpuno novi, toliko dobri da bi u njih i stari Nijemci mogli leći.
Pa ipak, starci u tom domu misle da nije u krevetima sve, ima nešto i u jajima i u jogurtu i u hodanju poslijepodne…U najboljem staračkom domu u Hrvatskoj najprije starci moraju platiti između šest i devet tisuća kuna mjesečno, a onda i ostalo.
Ako žele uz terapeuta šetati popodne šetnja se plaća po minuti, ako umjesto blijedog ručka žele dva jaja na oko plaćaju ih više nego kutiju u marketu. I dok novinari na sva zvona hvale Nijemce koji obnavljaju svoje staračke domove pa tako i naše bolnice u ovom domu jutros nije bilo novinara. A trebali su biti.
Kad je gospođa Josipa J. (80) umjesto ručka zaželjela jogurt rečeno joj je da će ga dobiti kad potpiše izjavu da će taj jogurt na kraju mjeseca biti plaćen. Gospođa Josipa J. doživjela je moždani udar i preminula.
Uprava je odmah pozvala njenu kćer, objasnila politiku kuće i zatražila od kćeri da plati načeti jogurt. Kći je pristala. A hrvatski novinari pišu samo o Polančecu i Remetincu.
A i ja, da budem sasvim iskrena, pišem o pokojnoj gospođi Josipi J. zato jer nju i Polančeca ipak nešto veže. I on i ona moraju posebno platiti ako žele jesti nešto posebno. Oprostite, ona više ništa ne mora.
Draga gospođo Josipa J., počivajte u miru. Možda će vam On u koga ste čitav život vjerovali pokloniti jogurt kao znak dobrodošlice.
