Ovih se dana pred očima hrvatske javnosti odigrava agonija Olivera Dragojevića. On je zvijezda, veliki umjetnik i jako voljen. Često to ne ide skupa, ali kad je o ovom pjevaču riječ ne znam postoji li itko u Hrvatskoj tko ne cijeni njegov talent, ne voli njegov glas, nije uz njegovu pjesmu proživio neke od svojih nezaboravnih trenutaka. Kad mi je umrla sestra pokopali smo je u najužem krugu porodice, tamo smo bili samo mi koji smo je bezuvjetno voljeli i Oliverov glas sa kazetara. Pomogao nam je da spoznamo kako se smrt događa i onima koje voliš.
Razumijem tugu ljudi koji vole Olivera. I ja sam žalosna. Pa ipak, ne mogu se oteti dojmu da su našim medijima važniji klikovi nego poštovanje koje svi mi kojima je Oliver važniji od klika osjećamo prema njemu. Iz dana u dan čitamo kako mu je. Dobro mu je. Pa, loše mu je. Iz sata u sat mu je nekako. Otvoren je lov na novinarku jedne televizije koja je čula da je umro pa je zbog klikova objavila neprovjerenu vijest i tako sama postala vijest. Javila se i njegova ogorčena supruga. Pa je i ona postala vijest. Klik, klik, klik, klik…
Sigurna sam da bi se Pjevač, kad bi mogao, znao nositi sa nestrpljivim lovcima na klikove. Znam da bi ih i razumio. Dugo je on hrvatski spomenik nulte kategorije. Ovi oko njega samo rade svoj posao. Ljudi su fascinirani smrću. Ona nas opušta na poseban način, raduje čak, kad ne dahće nama za vrat. Čovjeka veseli, sve nas male posebno, kad Crna Dama krene prema nekome tko je zaista velik. Svi smo smrtni, svi smo smrtni, svi smo smrtni, tješimo se mi koji hodamo maleni ispod zvijezda. Tako lakše podnosimo da postoje ljudi koji umru, a ne umiru.
Želim reći, jebeno je umirati javno.
