U Vukovaru su građani održali prosvjed da bi skrenuli pažnju hrvatske javnosti na zločin koji se dogodio u njihovom gradu. Grupa huligana među kojima su bili i Zločesti Plavi Dečki poznatiji kao skupina BBB napala je grupu srednjoškolaca, neke gotovo na smrt prebila, druge izubijala.
Povod je bio “opravdan”. Jedno od djece se u Vukovaru usudilo reći nešto na srpskom. Postoji li veći zločin danas i kod nas? Naravno da ne. Ratne rane su nam još svježe, naša hrvatska srca krvare kad čuješ kako netko izgovara “lepo” ili “belo”. Uostalom, od rata je prošlo samo 30, slovima: trideset godina, logično je da su hrvatske vrbe još uvijek spremne za Srbe.
Banalna hrvatska priča, zaista je teško od toga napraviti brejkingnjuz. Djedovi i bake, majke i očevi, Srbi i Hrvati hodali su vukovarskom ulicom tražeći pravdu za sebe i preklinjući Državu da zločince, “otprije poznate policiji”, najzad kazni.
Ovaj tužni skup u Vukovaru je slika stanja duha građana Hrvatske. Obični, normalni ljudi zaista vjeruju da se apelima, opisivanjima svojih duševnih boli i patnji nesretne prebijene djece može doprijeti do srca naših političara.
Nama, nema nas malo, slika je mnogo jasnija. Kad je skupina plavih divljaka krenula u Grčku da bi se tamo pobila sa sebi sličnima, sami sebe zovu “navijačima” i završila u grčkim zatvorima svi moćni hrvatski političari ubili su se od posla. Kako izvući “naše dečke”. Stalno mi je u glavi vapaj jedne mame koja se i meni žalila da njezin sin šećeraš nije u grčkom zatvoru mogao dobiti savršenu skrb.
Što sam tada poželjela zločestom, plavom dečku šećerašu može razumjeti samo netko tko ima doma ili u blizini četrnaestogodišnje dijete koje nije ni zlo ni plavo. Želje mi se nisu ostvarile. Republika Hrvatska je potrošila brdo love da bi se grupa zločinaca vratila kući. Hrvatska je platila? Ja sam platila. Platiti ću i troškove povratka onih koji su još tamo.
Nakon svega, ne razumijem grupu nesretnika koja je hodala Vukovarom. Jesu li ti ljudi normalni? Vjeruju državi, vjeruju policiji, vjeruju hrvatskom pravosuđu… Moj unuk ima četrnaest godina. Da se njemu nešto slično dogodilo bila bih zadnja koja bih stala u neku kolonu, davala intervjue i molila Državu za milost.
Ja znam u kakvoj zemlji živim. Saznala bih gdje žive zločesti, plavi dečki. Znam i gdje žive ljudi koji ti mogu pomoći u takvoj frci. Nisu previše skupi. Očito je potražnja za njima mala jer je vjera hrvatskih građana u hrvatsku pravdu neuništiva. Moja nije pa bi nakon njihovog posjeta zločestim, plavim dječacima neki drugi roditelji zavijali poput prebijenih pasa na krvavi mjesec.
Ali to nije sve. I u ovoj priči kao i u onoj grčkoj javio se sa Olimpa naš Veliki Vođa i izjavio kako će huligani biti kažnjeni ma tko oni bili. Sigurna sam da su mu povjerovali roditelji prebijene djece, djedovi i bake nesretne djece, građani Vukovara koji se uporno ne žele dijeliti na Srbe i Hrvate jer misle da smo svi ljudi govorili “mlijeko” ili “mleko”.
Ne, nema nam pomoći jer većina vjeruje da nas od huligana može spasiti najveći hrvatski huligan.
Hrvatska je zemlja čije je srce čisto Zlo.
