Danas je na “hrvatsko tlo” sletjelo prvih šest od dvanaest višenamjenskih borbenih aviona Rafaele koje smo kupili od Francuske. Naravno da se na jednoga Rafaele odmah ukrcao poznati heroj Domovinskog rata predsjednik Hrvatske gospodin Zoran Milanović.
Čovjek zaljubljen u ratovanje i oružje nije se prvi put popeo na neku opaku zvijer. Neki od nas pamte kako je odjeven u pilotsku jaknu, nitko mu nije rekao da jakna ne čini dečka herojem, skočio s tenka i pao na guzicu. Nitko mu nije rekao, dečko, da si bio u Vukovaru doskok bi ti bio bolji.
Ovo je zajebancija, naravno. Možete li zamisliti Milanovića ili Plenkovića kako brane Vukovar? Ni ja. Osuđujete li ih što nisu branili Vukovar nego svoje dupe? Ni ja. Oni su već tada nanjušili kako oni mogu obraniti Hrvatsku. Zato joj danas deru kožu svaki na svoj način.
Mi koji ne kužimo što su Rafaele mogli smo saznati detalje koje su u mikrofon HRT-a govorili u Bordeauxu hrvatski piloti. Pa tako jedan reče: “Rafaele kao sustav je znatno složeniji za pilota dok je recimo MIG složeniji za održavanje u zraku. Ja se volim našaliti da se MIG-om možeš izgubiti u prostoru, a u Rafaeleu se izgubiš u kokpit sustavu. Korak je velik ali na dobro se čovjek brzo navikne.”
Dobro? Zašto smo mi građani Hrvatske zemlje veličine londonskog predgrađa spizdili milijarde na kupnju francuskih borbenih aviona? Glupo pitanje, jelda? Odgovor su nam poslali mladi piloti koji su Rafaeleima danas sletjeli na tlo, ja već dugo ne znam čije.
“Upravo ulazimo u hrvatski zračni prostor koji će od danas biti još sigurniji…” Hrvatski zračni prostor? Da bismo skontali što to je moramo znati što je Hrvatska. Hrvatska je nešto u čemu živi zanemariv broj Hrvata i Hrvatica, uglavnom onih koji nisu uspjeli pobjeći i sve veći broj Nepalaca i ostalih Alaca, nitko živ im broja ne zna.
Imam li nešto protiv Nepalaca i ostalih Alaca bez kojih je danas u Hrvatskoj život nezamisliv? Ne. Tko bi mi prodavao kruh, tko bi radio u samoposlugama, kuhao i konobario u restoranima, kopao kanale, vozio autobuse, plaćao ogromne stanarine za štale u kojima žive, davao intervjue na našim ekranima poručujući nam kako je mjesečna plaća u iznosu od 400 eura puna šaka brade… Oni su dragi ljudi koji, zasad, malo traže a mnogo daju.
Pa ipak? Jesam li ja zaista morala platiti jednu od prvih rata za Rafaelee? Zašto sam je platila? Da bih sačuvala nepalsko nebo, nepalske glave, nepalske rupčage… ALI JA NIKAD NISAM ŽELJELA DA MOJA ZEMLJA POSTANE NEPAL!
Kužite valjda da je i ovo zajebancija. Nismo mi kupili Rafaelee da bi klinci čuvali nekad hrvatsko nebo. Dečki će čuvati druga neba, dečki će vrlo brzo odletjeti u Ukrajinu i ubijati Ruse. Naše mlade ubojice će uskoro raketama gađati Palestince… Oni su NATO ekipa, oni će postati ubojice nevine djece, majki, staraca…
Znaju li ta sirota, razdragana djeca koja su danas sletjela na “hrvatsko tlo” da onaj tko visoko leti, makar i u Rafaeleu, nisko pada? Svi će oni, svi do jednoga, nisko pasti.
Dok budu padali možda će se bar jedan od njih upitati je li se isplatilo? Dečki, još uvijek imate vremena. Odjebite obranu nepalskog neba i bježite. Dočekajte starost.
Mladi ste, veseli, sigurni u moć svojih Rafaelića, smrt ne postoji a starost vam se gadi?
Jebiga. Niste čuli ni za izreku, starost jest gadna ali je alternativa još gora.
