Jedna sam od onih koja je bila mlada u ona daleka, mračna, nedemokratska vremena. Prvog svibnja 1971. imala sam nepune dvadeset i dvije godine i radila kao vodička u rabačkom hotelskom naselju Girandella. Tada se prvi svibanj zvao Prvi maj i slavio se u čitavoj Jugoslaviji.
\”Karavane prijateljstva\” bile su bezbrojne kolone autobusa koji su prevozili radničku klasu iz unutrašnjosti na more da bi ona tamo, tri dana, uz glazbu, hranu, šetnju i igranje sa djecom shvatila što su joj donijeli Tito i Partija.
Danas nam je svima jasno da su ta odlaženja na more bila samo perfidna igra svim mastima premazanih komunjara koje su prvomajskim ručkovima i putovanjima kupovale socijalni mir i držale roblje pod kontrolom. Prvog maja o kome govorim Tito je sa Jovankom i ekipom, o broju policajaca u uniformi i civilu koji su ga pratili novine nisu pisale, odsjeo u Girandelli.
Tamo su bili i karavanci prijateljstva iz Zagreba. Obični ljudi, radnici, očevi i majke sa sitnom djecom. Tito je prvomajsku feštu učinio povijesnom jer je tada održao svoj slavni govor u Labinu, gradiću od hotela udaljenom tri kilometra. Nisam ga otišla slušati.
Titu sam kao dijete mnogo puta vidjela jer sam živjela pokraj ceste kojom se vozio na Brione pa me još jedan blizak susret sa Velikim Vođom nije mogao uzbuditi. Svi mi koji smo bili u hotelu dobili smo bedževe, ne vjerojem da je netko tko nije bio hotelski gost ili radnik smio ući u turističko naselje.
Hrana je u hotelu bila odlična, tri jela ne meniju, predjelo, desert, gosti su uvijek bili zadovoljni. Ali…Toga Prvog maja… Svi gosti hotela, oko dvije tisuće ljudi, morali su točno u podne ući u restoran jer je Tito sa svitom trebao jesti, i jeo je, dva sata kasnije.
Ručak je bio odvratan. Nekoliko krumpira plivalo je u rijetkom gulašu, morali smo brzo jesti jer su konobari sale trebali pripremiti za Najvećeg Sina i kompaniju. Ljudi su se, to nećete vjerovati ali ja sam to vidjela svojim očima, ljudi su se tog Prvog maja 1971. godine bunili jasno i vrlo glasno.
Tražili su bolju hranu, govorili kako oni nisu ništa gori od Tita, Jovanke i ostalih… Uzalud. Istjerani smo na svjež zrak a nepojedena, bijedna hrana bačena je u smeće. Nakon sat ili dva u restoran je ušao Tito sa dvorjanicima. Što su jeli nikad nismo saznali. Ne sjećam se ni da su hotelski gosti pohrlili u Labin čuti što će nam poručiti.
Ali nikad neću zaboraviti kako su majke, kad su Drugovi i Drugarice napustili restoran, provalile u ogromnu hotelsku kuhinju, demolirale je pred očima bespomoćnih kuhara i policajaca, izvukle iz nje ogromne količine pršuta, sira, pečenoga mesa, kolača i kruha i pred hotelom, na terasi, nahranile svoju djecu i muževe podvijena repa.
Naravno da novine o tome nisu pisale a ja sam bila sretna jer sam prvi put u životu, za sada i jedini, vidjela revoluciju uživo. Bacani su tanjuri, razvaljivani frižideri, urlalo se, vrištalo, psovalo i govorilo kako \”mi nismo ništa gori od Tita.\”
Nikome nije pala vlas s glave, u hrvatske zatvore nisu trpane raspomamljene žene, nisu slane ni na Goli otok. Zašto mi je ovo baš danas palo na pamet? Nepoznat Netko nas preko interneta poziva na prosvjed protiv Vlade koji će se odžati sutra, dvadeset i drugog veljače u 13.00 sati na Markovom trgu.
Živimo u demokratskim vremenima, Diktatoru su već i kosti istrunule, u slobodnoj Hrvatskoj Nepoznat Netko može pozivati na revoluciju sa jednakim žarom s kojim su sedamdeset i prve one drugarice krenule na pršute u Rapcu.
Ali…Gdje su sljedbenici? Koliko će sutra na Markovom trgu biti heroja koji će mahati zastavama, nositi transparente, bacati jaja, urlati, tražiti hranu za svoju djecu, manje kamate, posao, prisiliti ministre da izađu iz svojih bunkera i predaju vlast?
Nisam optimist. Ja neću doći jer su troškovi puta iz Rijeke do Zagreba ogromni. Taj Nepoznat Netko trebao bi znati da imamo dobru volju ali nemamo love. Svaki hrvatski grad ima svoj Markov trg, zašto nas nije pozvao da krenemo prema našim trgovima? Ima i kvaka o kojoj nije vodio računa a ja sam je našla na netu. Jedna je cura napisala: \”Došla bih da nije utorak, radim, zašto to ne organizirate nedjeljom?\”
I tako ćemo, mi radišni Hrvati, jedne neradne nedjelje srušiti Vladu. Do tada, moje će staro srce grijati sjećanje na ona mračna, mračna, crna vremena kad su ljudi u nedemokratskoj zemlji mislili da imaju pravo na dostojanstvo iako su znali da nisu \”Tito\”.
Da, u ona “mracna vremena” mi osnovci iz Zemuna smo hrlili na novobeogradsku ulicu da sa zastavicama u rukama docekamo Tita i Jovanku s puta. Mahali mi njemu, mahao on nama…
U ona “mracna vremena”…
Sada vise nisu mracna? Neko upali svetlo…i nestadose (??) ona “mracna vremena…, ali zato nastade potpuni MRAK.
Jucer u Nu2 Vojo Siljak, i hvala mu na tome, a i na svemu sto je govorio, kaze, necu znati ponoviti tocno, ali radi se o deklinaciji imenice Tito. Otprilike: vidio sam- ne Tita – nego Titu. Konacno da netko i tu govornu i gramaticku nepravdu javno ispravi.
Naravno, tu je i Vedrana.
vraćajte me hitno u mračna nedemokratska vremena, jer će mi ova demokratija u našoj beiha doći glave
danas je onaj prosvjed? šteta što kasni plača pa neću moć ić inaće bi bila u prvom redu! još bi ponjela i neku staru odjeću pa bi napravila štand i malo prodavala, treba love šta ćeš
E, da.
Danas se pojavilo tih tristo.
U četvrtak u 6 popodne će bit opet, vidit ćemo koliko će se pojavit.
Ako policija baš, ono, inzistira na tim ogradama, ma ja sam bliže Zagrebu od vas, ja ću im otić pomoć da ih sruše. Ko je vidio da jedan frajer vodi ljude? Trebali su svi nagrnut. Ma nagrnut ćemo, ni mali Wael nije uspio preko noći ni od prve, strpljenja. Vele da će vlada pasti ovo proljeće.
A vi? Vi ste u Rijeci. Vi ćete na Korzo, ali Riječki fitilj je puuuuno duži.
Tamo ljude ne bi pokrenuo ni Treći svjetski rat, to je toliko izolirano. Uništena je industrija, zatvoreni su svi normalni dućani na Korzu jer im je @Obi_Rijecki sa svojom svitom podigao najamnine za 100%… a Riječani šute ko one ofce o kojima priča premijerka.
Baš bih voljela vidjet da Riječane nešto toliko raspizdi da izađu na ulicu. Rade bez plaće, žive bez sigurnosti, grad je očajno organiziran, ali radi se na crno i šuti. Fala ti bože za turizam. Haha, jedino kad Dinamo dođe na Kantridu onda se vidi pobuna. Bemti.
[Vodička? Girandella? :)]
Poštovana gospođo Rudan,
Juče mi je stigla jedna priča iz Londona, koju mi je poslao prijatelj Englez. Čitajući vaš tekst, shvatio sam da se priča o Brajan Salivenu odlično uklapa uz ovaj vaš tekst,. A priča ide ovako:
jednoga dana, izašao je jedan Englez iz njegove poslovne zgrade i čim je izašao ispred njega se zaustavio taksi u koji je on ušao. Tek što se udobno zavalio na zadnjem sedištu začuo je glas taksiste:
– Baš kao Brajan!
– Kao ko? – upita putnik u taksiju.
– Kao Brajan Saliven! – Vi ne znate ko je brajan Saliven!?
– Iskreno se izvinjavam ali stvarno ne znam. – odgovori putnik.
– Brajan je bio savršenstvo od čoveka… baš kao što se sada vama desilo da, čim ste izašli iz firme, naidjem ja sa taksijem… tako se njemu UVEK dešavalo.
– Pa to je prosto namoguće… svako od nas ima poneki promašaj u životu! – uskliknuo je putnik.
– Svako od nas DA ali Brajan NIKADA. Bio je građen kao grčke skulpture, igrao je tenis na nivou igrača Grand Slam-a, a uspešno se nosio sa profesionalnim igračima golfa. Pevao je kao bariton svetskog ranga i plesao kao najbolji plesač na Brodveju… da ste samo mogli da ga čujete kako je svirao klavir. Mozak mu je bio kao kompjuter… pamtio je sve datume rodjendane, proslave, godišnjice i sl. svoje porodice i svojih prijatelja. Najbolje se razmeo u vina i birao je najatraktivnije večere prilikom odlaska u najbolje restorane. Tačno je znao koji deo escajga se koristi za koju hranu. Bio je neprevaziđen majstor u kući… a ne kao ja koji sam izazvao pomračenje u celom bloku kada sam pokušao da zamenim osigurač u kući… imao je rešenje za svaki problem. Sa ženama je bio savršen. Nikada im nije protivrečio – čak i kada nisu bile u pravu i držao ih je ”kao malo vode na dlanu”. Oblačio se savršeno kao da je bio stilista neke modne kuće… odela i košulje su mu bili ispeglani do savršenstva (sam je to radio), a njegove cipele su UVEK bile izglancane do najvišeg sjaja. Bio je savršen čovek!
– Ufff, pa to je bio stvarno interesantan i nadasve neobičan čovek… gde ste ga upoznali? – reče putnik.
– Nisam ga nikada upoznao – umro je, a ja sam oženio njegovu prokletu udovicu. – odgovorio je taksista
Vaša priča mi daje slobodu za jednu opservaciju… Sta god da se desi, na dalje, u budućnosti i ”vama” i ”nama” ne mogu da se otrgnem utisku da cemo (ako već nismo) svi postati londonski taksisti.