Ja sam mislila da se to samo meni dešava. Imam dijete. Dijete ima dijete. Muž i ja bismo ponekad htjeli pokraj sebe imati dijete svoga djeteta. Ne pod svaku cijenu jer se dijete moga djeteta koje više nije malo dijete ponaša kao malo dijete. Vi koji nemate dijete ni od djeteta dijete ne znate o čemu govorim pa ću vam objasniti iako vas ova tema ne zanima. Blago vama.
Mi, muž i ja, zato jer smo stari, ne razumijemo generaciju moga djeteta. Ta generacija svojim roditeljima iz dana u dan ponavlja samo jednu rečenicu, ne miješajte se u naše živote, ponekad još osobnije, NE MIJEŠAJ SE U MOJ ŽIVOT!
Što to znači, pitala sam. Odgovor je vrlo jednostavan. Moje dijete i partner moga djeteta i njihovo zajedničko dijete imaju pravo na neuznemiravanje u nedoba, ni jedno doba nije pravo doba za nazivanje, pravo da od tebe traže usluge širokoga spektra u svako doba, pravo da ti kažu, nakon što si im tijekom četrdeset godina dao dušu i tijelo, da si \”uvijek mislila na sebe i da si sebi uvijek bila i prva i zadnja\”.
Kad to čuješ od svoga djeteta od tebe se očekuje da šutiš, da se smiješiš, ne zlobno, sve u ime nekog budućeg vremena kad ćeš nemoćna ležati u pelenama i čekati da ti to dijete kome se danas NE SMIJEŠ MIJEŠATI U ŽIVOT promijeni pelene. Nema šanse! NEMA JEBENE ŠANSE!
Ne miješaj se u moj život! Najzad sam shvatila što to znači i koga ja u životu imam. Nemam dijete, imam partnera. On se na mene ne dere, on od mene ne traži da mu se ne miješam u život, on ne podivlja kad ga nazovem, on mi nikad u slušalicu ne zareži, u gužvi sam, imaš minutu da mi kažeš što te muči.
A mene baš ništa nije mučilo. Samo sam htjela čuti glas svoga djeteta koga sam nekad jako voljela i koga iz dana u dan volim sve manje. Ne osjećam se krivom zbog toga i ne, neće mi moje dijete nabijati osjećaj krivice za sve svoje promašaje.
Tko te jebe, dijete. Ne trebaš mi, pelene još ne nosim, trebao mi je tvoj glas, tvoj osmijeh, trebalo mi je tvoje dijete koje neće japankama gađati ekran televizora, koje neće doručkovati u podne, koje neće pljuvati ručak i gledati crtiće tako da se ori čitava kuća.
Ne, ne osjećam se krivom što mi sve manje treba i moje dijete i dijete moga djeteta. Ima života i bez djece i bez unuka. Ima ga! I treba uživati u njemu. Što fali pogledu na bugenviliju, šetnji uz more sa muškarcem svog života, grickanju girica u konobi na rivi, čitanju knjiga, grljenju muževljeva vrata?
Što nedostaje životu bez djeteta i djeteta tvoga djeteta? O, kako mogu uživati bez dernjave, vječne analize mojih grešaka koje činim od stoljeća sedmog, govorenja kako \”mi\” ne razumijemo \”njih\” jer smo \”mi\” živjeli u sistemu u kome \”nas\” nije ubijalo radom. \”Mi\” smo radili od sedam do tri i onda bili beskrajno slobodni i bez stresa.
Ha, ha. Neki od nas, ne mali broj, smo i u onom sistemu radili dva posla da bismo mogli vraćati kredite, neki od nas i danas rade od sedam ujutro do devet uvečer svaki dan u tjednu iako je nekima od nas šezdeset i neka za vratom.
Ne miješaj se u moj život! Treba to poštovati i očekivati da se tvoje dijete ne miješa u tvoj život. Nikad pa ni tad.
A kad dođe vrijeme za ulazak u pelene, govorim o sebi, osigurala sam deset tisuća švicarskih franaka kojima ću platiti eutanaziju u Švicarskoj. Sve je bolje nego u smrtnom času iznad sebe vidjeti lice bića koje ne želi da mu se miješaš u život.
