Dani su ljepši. Naše je ropstvo sve ugodnije. Muž se prestao brijati, ja sam otkrila da mi frizer ne treba. Uzela sam škare i ošišala se. Nisam se pogledala u ogledalo. Bilo je pet popodne. Na meni je bila pidžama. Ropstvo oslobađa. Zatočeništvo je sloboda.
U ono doba, mislim u doba prije korone, kad je to bilo, razmišljala sam o Billu Gatesu i organizaciji WHO (Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji) kojom vladaju on i još nekoliko njemu sličnih. Tada mi je strašno išao na živce tamnoputi pizdek koji me zabrinuto gledao u oči i poput robota ponavljao: “Testirati, testirati, testirati!“ Kad bih ga ugledala, isključila bih televizor. Test? Što je to test?
Jučer sam, dok sam čekala na direktan prijenos obraćanja Stožera, naletjela na tekst akademika Ferida Muhića, “Dresiranje čovječanstva”. Bravo, Muhiću! Da, dresiraju nas. I, ako sam dobro shvatila akademika Muhića, ubijaju starce da ne bi onima koji će ostati stigli pričati o dobrim, starim vremenima. Još ih se sjećam. U moje vrijeme Veliki me Brat nije gledao prijekim okom. Mojoj unuci će Veliki Brat biti brat rođeni. Uz nju će stupati do njezine smrti. Zastrašujuće? Ili ipak jedino moguće?
Nisam sigurna da „Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji“ koja je u vlasništvu nekoliko svjetskih „zdravstvenih“ razbojnika smetaju samo starci. Šaraju. Da ne šaraju mladi bi izašli na ulice, formirali grupe veće od „pet ljudi“, neki bi možda zaigrali nogomet na praznoj cesti, mlade žene krenule bi razgledavati izloge zaključanih prodavaonica koje će se otvoriti kad na Kugli ne bude nikog živog koji nije usran do pakla. Ali…Još nije vrijeme za šetnju. Razmak! Razmak! Razmak! Ostanite doma!
Sve je ovo početak. Jesu li ljudi zaista misleća bića kako je prije korone rekao onaj Descartes ili su ipak životinje kojima tako malo treba da prestanu misliti svojom glavom, ako su ikad mislile? Ta sam razmišljanja ukrala Akademiku. Muhiću, Muhiću, volim te, Muhiću, sve si moje strahove učinio normalnima.
Bože, kako sam se brzo prilagodila. Vrijeme mi leti. Ustajem u podne. Pečem jaja, čistim kuću, perem prozore, pečem jaja, čistim kuću, perem prozore, slušam Stožer, slušam Stožer, slušam Stožer, vjetrim kuću, obrezujem bugenviliju, stavljam masku na lice čim vidim šetača u mojoj pustoj ulici. Ljutim se na šetača. Zašto nisi pod ključem? Ti si Smrt! Vidi mene! Ja slušam! Ja sam doma! Tko bude pod ključem taj će preživjeti! Tko bude slušao Stožer, taj će preživjeti! Tko bude i slušao i poslušao Stožer, taj će preživjeti!
Nije li bolje biti pod ključem živ i zdrav nego nešto što se u posljednjim trenucima prije smrti sjeća slobode? Jebala nas sloboda! Što će nam sloboda? Što će nam susreti, grljenja, ljubljenja? Izmjena sline, zagrljaji, sve nas to može ubiti. Život je jedan. Sloboda je smrt!
Kakav je bio život prije korone? Mogla sam otići u grad na kavu ili ostati doma. Šetati gradom ili sjediti u kafiću. Jebote, kad je to bilo? Mogla sam se radovati ružičastim tenisicama i razmišljati o kupnji ljetne haljine. Je li moguće da sam živjela u vremenu kad mi trenirka nije bila druga koža? Ne, ne, ne, ne i ne! Ne smijem se vraćati u prošlost. To baca u depresiju, depresija smanjuje imunitet, slab imunitet priziva koronu. Treba zaboraviti i uživati u životu.
Navlačenje maske može razveseliti čovjeka. Koliki ljudi na svijetu ne mogu sebi kupiti masku? Danas sam dvadeset puta oprala ruke. Učinila sam mnogo za svoje zdravlje. Slušala sam Stožer i pravila bilješke. Zapamtila sam, ako ljudi izađu na svjetlo ključ će se u bravama naših kuća zavrtjeti dva puta, ako ne budemo dobri tri puta, ako ne budemo još bolji… Jebiga. Žena sam iz drugog vremena.
Otkrit ću vam tajnu, znam da ćete me izdati, ali tko vas jebe? Sutra nam dolaze gosti. Popit ćemo kavu i pričati o dobrim, starim vremenima prije korone i nećemo držati razmak i poljubit ćemo se na rastanku. Vi mladi, vi ljudi iz vremena koje dolazi nikad nećete saznati kako je nama lijepo bilo. Sigurni ste da ćemo nakon sutrašnjeg susreta svi umrijeti? Pa? I? Vi ne znate ono što mi stari znamo. Smrt je mnogo, mnogo, mnogo bolja od crkavanja koje vas čeka.
