Ajmo utvrditi gradivo koga znaju svi koji ga žele znati. Oluja je bila akcija Hrvatske vojske u organizaciji Amerikanaca. Milošević i Tuđman dogovorili su čišćenje „Krajine“ ili Krajine od Srba. Srbi su preko radija obavještavani u koliko sati i kojim putem trebaju krenuti prema Srbiji. Ne govorim napamet. Pokraj radija sjedila je moja svekrva, ali je odlučila ostati. Ostao je i moj svekar.
Dvije ili tri stotine tisuća Srba, možda više, možda manje, moralo je napustiti prostor na kome su živjeli stoljećima i protiv svoje volje krenuti Tamo Daleko. Oluja nije i nikad neće biti hrvatska Pobjeda nad Pobjedama ma koliko „mi“ mahali zastavama svake godine petog dana kolovoza.
Elem. „Krajinu“ ili Krajinu, da, treba ponavljati i ponavljati i ponavljati iako to do gluhih ušiju zapjenušanih Srba i Hrvata nikad neće doći, očistili su Tuđman i Milošević Prvi. Ameri su organizirali. I sad, nakon dvadeset i pet godina ni ovi „naši“ ni oni „preko“ ne spominju što su nam zaista učinili Tuđman, Milošević Prvi i Ameri.
Za „nas“ ovdje kriv je Milošević Prvi. Za njih „tamo“ kriv je Tuđman. Zanimljivo je da Clinton, najveći ubojica u povijesti Balkana, sjetimo se osiromašenog urana koji je sigurno pobio i koji ubija više Srba i Hrvata nego tisuće Oluja, ni za koga i ni za što nije kriv. Usrani miševi poštuju lava i kad im udavi i oca i mater.
I još je nešto gola činjenica. Neki „hrvatski heroji“ su za vrijeme i poslije Oluje ubili tko zna koliko nemoćne starčadi koja ili nije imala snage za bijeg, ili nije imala traktor, ili je poput moga svekra i svekrve slučajno spasila glavu. Mome su svekru spalili rodnu kuću, ali to je sitnica. Neki su skončali sa metkom u glavi ili leđima, drugi su bacani u bunar. Preživjeli iz Benkovca i okolice privedeni su u sabirni centar u Zadru gdje je mojoj svekrvi kao znak dobre volje uručen paket higijenskih uložaka. Moja draga Seka tada je imala šezdeset godina.
U Benkovac sam otišla dva dana nakon Oluje. Gledala sam Hrvate kako na traktorima u Zadar, Split, čak i u Rijeku, odvoze ono što su opljačkali u srpskim kućama.
Ovo je gola istina. Sve ostalo su lažne, prljave, gadne interpretacije. Slušali smo ih dvadeset i četiri godine. A onda se ovih dana na hrvatskom političkom nebu ukazao Milošević Drugi. Boris se zove.
Čovjek će kao potpredsjednik Vlade otići u Knin. Očekivano, nema ni jednog hrvatskog ili srpskog napaljenog nacića koji mu se nije najebao „četničke“ ili „ustaške“ majke. U ovoj priči Milošević Drugi jest heroj, ali se priča ne smije gledati izvan konteksta. Hrvatskom pušu neki novi politički vjetrovi. Vlada na čelu s Plenkovićem i predsjednik Milanović odlučili su ujedinjenim snagama učiniti prvi korak prema zatiranju mržnje koja sve narode na jugoslavenskim prostorima već desetljećima ubija žešće nego korona.
Pratim srpske medije. Žao mi je što ne odustaju, ali mi je jasno da ne smiju odustati. Bezbroj mojih prijatelja živi Tamo Daleko. Željela bih da nekako shvate da će odlazak Miloševića Drugog biti mali korak za njega osobno, a veliki za sve nas koji vjerujemo da mržnja ni jedan narod nije odvela u svijetlu budućnost. I vama Tamo Daleko i nama ovdje, sigurna sam, dosta je politika koje se hrane našom nesrećom.
Stižu neke nove klinke i neki novi klinci. Mi starci morat ćemo sebi pogledati u oči, oprostiti si sve naše zločine i shvatiti: naše je vrijeme prošlo.
