Nikad ni jedan muškarac na kugli zemaljskoj ne bi smio govoriti o abortusu. Onim bolesnicima koji misle da imaju na to pravo, svaka bi žena trebala reći, odjebi od moje pičke!
Ovaj tekst objavljen je 2.4.2003. godine u Nacionalu i kasnije u knjizi ”Kad je žena kurva, kad je muškarac peder”. Aktualan je svaki put kada se dileri straha odluče baviti ženskim pitanjima.
Dragi moj Ante, jučer sam te abortirala, kiretu ti je u srce uvalio mali, debeli ginekolog, ali, ne pišem ti zbog toga.
Uvečer sam ležala na kauču, pred televizorom, grčevi, bolovi, krv, htjela sam pogledati nešto što bi me opustilo, čovjeku, nakon abortusa, nije do teških tema. Kad, kad, dragi moj Ante, tema… abortus! Kužiš?! Osjetila sam potrebu, baš sam rekla sebi, super, suoči se, mamice!
Dragi moj Ante, misliš da nije fer da te zovem Ante kad sam od starta znala da se nikad nećeš roditi. U
pravu si, ali, želim ti pisati, ne mogu ti napisati, dragi moj Abortusu, a Ante, tako se zvao Darkov djed, Darko je tvoj tata, taj djed je imao velike uši, da si se rodio, možda bi i ti imao velike uši, nema veze.
Dakle, Antiša, ležim ja tako na kauču, bolovi, grčevi, krv, tablete, kad, njih nekoliko, u pola glasa, abortus, abortus… Ljudi na ekranu često razgovaraju o abortusu, to je omiljena hrvatska tema. Uvijek se govori u pola glasa, gotovo šapuće, iz poštovanja prema abortusima, nećeš urlati, kad govoriš o pokojnicima. U tim ekipama su žene, pola ih je za, pola protiv, voditelj je uglavnom protiv ali to skriva, on je tu zbog teme, njegov stav nije bitan, tu je i svećenik, ne možeš o abortusu bez svećenika.
Gospodin u crnom ili tamnosivom govori u pola glasa, ne gleda nikamo, gleda svakamo, kao Majka Božja na zidu muzeja, kud ti skokom, ona okom, dakle, svećenik. Kratak uvod, na početku mali film, da ljudi, koji ne znaju što je abortus, na brzinu saznaju. Širi se ušće, uvaljuje kireta, vuče van, gotovo. Toliko o tehnici.
A onda, moj Ante, onda su sinoć prešli na suštinu. Da li je abortus ubojstvo ili je to… Ili je to… Uvijek ista priča, svećenik i voditelj očima govore, kuje, zovite to kako hoćete, ubile ste ljudsko biće. Ustima govore isto to, samo drugačije.
Onda se feministice, uvijek se diskretno da na znanje da su gospođe feministice, brane. Ne, ne, nismo mi ubile, to nije ljudsko biće, to nije osoba, ne, ne! Misle da ti, moj Antiću, nisi bio osoba kad ti je kireta kiretirala glavu, nego si bio fetus, embrio… Tako nešto.
Pa onda blablabla. Da li je ono u trbuhu osoba, jest, nije, jest, nije, staro deset tjedana nije, staro deset tjedana jest, to je od starta osoba, je, nije, blablabla… Okej, na kraju se slože, ono što mi žene u trbuhu nosimo na abortus, jest osoba i nije osoba. Pa se ide dalje.
Velečasni, pita smjerni voditelj, da temu sagledamo iz svih pravaca, a ako netko ženu siluje ili je pojebe otac, da li Crkva tada daje ženi pravo na abortus? Bože dragi?! Kakvo pitanje?! Koja provokacija?!! Nije Crkva institucija koja danas misli jedno, sutra drugo, kako se kome digne!
Svećenik spušta glas, pa kaže, silovanje je veliki, veliki grijeh, abortusom, dakle, manjim grijehom, grijehom, želim reći, grijehom se ne može izbrisati grijeh!! Draga moja, i kad te pojebe tata, o popu da se ne govori, nosi, rodi, bori se s predrasudama, to je život, to te dragi Bog iskušava, zašto tebe, pitaš, nitko ne odgovara, bla, bla, bla… Moj Antiša!
Kako je ovaj svijet zajeban, budi sretan da se nisi rodio, budi sretan! Gledala sam ih sinoć, pa mi je palo na pamet, ej, zlato, ovo je prilika, rane su mi friške, aj da ti mama kaže, tebi, jebeš druge, što o svemu misli.
Stari, govorit ću s tobom ko sa sinom, stari, ja sam te ubila. Ne opterećujem se eufemizmima, ne serem sebi kako nisi bio osoba, ne mogu ti lagati i biti licemjerna, ipak sam ja tvoja mama. Antiša, ja sam te ubila!
Ali, slušaj vamo, ne osjećam se krivom zbog toga. Mi ljudi smo ubojice! Čitava ljudska i crkvena povijest je povijest ubijanja. Antiću, ubila sam te jer znam da će mi život, bez tebe, biti ljepši. Toliko o tome.
Zašto ostale mame to zovu drugim imenima? Zato što im muškarci jebu mater, nabijaju im osjećaj krivice! Govore im, vi ste ubojice, ali, mi muškarci vam opraštamo, stavit ćemo u zakon da vaša nerođena djeca
nisu osobe, imajte alibi, kuje, kad budete primale kirete!
Dragi mužjaci. Dragi, o, dragi, dragi mužjaci. Dragi, o, dragi, plemeniti mužjaci. A kad oni ubijaju, kad popovi blagoslivlju topove i šeću Hrvatskom s velikim pištoljem oko debeloga pasa, oni nisu ubojice?! Antiša, ako govorimo o ubojstvu, koje ubojstvo je okej, a koje je zločin? Ubiti Neprijatelja je obrana zemlje, napraviti abortus je ubojstvo?!
Moj Antiša, vidiš li u kakvom svijetu nećeš živjeti?! Da li vidiš kako ništa nisi izgubio?! Dobro, dobro, znam da ne vidiš, jebi ga! Kužiš što ti mama kaže? Svi ubijaju, muškarci, ratnici, popovi, ubijaju. Svi do jednoga! Samo mi žene, kad ubijamo, moramo nositi križ ubojice ili zamatati ubojstvo u teoriju o osobi.
Moj Antiša! Žene su, kad ubiju, ubojice, muškarci su, kad ubijaju, heroji. Eto, to sam ti htjela reći, bebo moja.
Pozdravlja te tvoja mamica i tvoja ubojica.
