Župan Tomašević prebio je ženu. Gospođa Tomašević maltretirana je godinama, u očaju se čak mailom požalila premijeru Plenkoviću. Čovjek se začudio, ne poznajem gospođu. Ne kuži, premijer, gospođa Tomašević mu se obratila zato jer poznaje njenog muža. Pripadaju istoj stranci.Banalna hrvatska priča iz usta masakrirane žene. Liječnici spominju \”lakše povrede\”, premijer čeka da mu netko, tko, kaže što je istina. Župan Tomašević obratio se naciji i objavio kako je nevin. Ispričava nam se.
Nama? Nešto slično vidjeli smo kad je glavni junak bio bivši esdepeovski ministar, danas \”ugledni\” sabornik, onaj Lalovac. Gospođa Lalovac snimila je verbalno zlostavljanje, svi koji su ga htjeli čuti mogli su ga čuti, ipak je Lalovac na hrvatskom sudu oslobođen. Pretpostavljam da naš sud urlanje bijesnog diva na bolesnu, bespomoćnu ženu ne drži zlostavljanjem. Samo su mrtve žene žrtve, ako ubojica na sudu ne dokaže suprotno.
Pismo nam je uputio i jedan pop. Ništa čudno u zemlji u kojoj katolici predstavljaju 150% stanovništva. Pop je zgađen \”linčom\” koga trpi gospodin župan. \”Treba inzistirati na pravdi i humanom postupanju prema(možebitnom nasilniku). Treba imati na umu da je čovjek bio branitelj.\”
Sveto lice je u pravu. Svi bismo uvijek trebali biti milosti puni prema bližnjemu svome i kad je branitelj, ali i kad ga katolički svećenik guzi. Nedavno smo čitali o dječaku, žrtvi bezimenog katoličkog svećenika. Gospodin pop iz ove priče nije se oglasio. Zato jer petnaestogodišnja žrtva nije bila branitelj? Zato jer katolički svećenici, kad jebu djecu, nisu nasilnici nego širitelji ljubavi blagoslovljenim kurcem?
U horor se, pitaj boga čime izazvana, uključila i neka esdepeovka. I ona se obratila naciji?! Sirota nacija. Espedeovka zna. Gospodin Tomašević je krasan čovjek, a gospođu Tomašević pita zašto nije pobjegla?
Gospođa Tomašević nije pobjegla i teško da će ikad. \”Lakše povrede\” blijede, razorena duša ostaje. Po njenim riječima osuđuju je svi: rodbina, vlastita djeca, prijatelji. Prebijanje žene u Hrvatskoj mora ostati mala, prljava kućna tajna da bi porodica djelovala čisto. A zašto gospođa Tomašević nije pobjegla?
Znam odgovor. I ja sam bila gospođa Tomašević. Kad te tresne otac tvoje djece u zajedničkom stanu ili kući, kamo možeš pobjeći? Ja sam iz velike kuće na koju sam bila uknjižena u polovici ipak pobjegla u unajmljeno potkrovlje kojim su šetali štakori veći od debele mačke.
Mome je sinu prijatelj iz razreda rekao da sam kurva, njegov me razrednik pozvao na raport, a bivši muž je iz zajedničke kuće izašao nakon trideset godina. Da bi mi pokazao tko je šef svoj je dio kuće dao novoj ženi, ona je poklon uručila svojoj kćeri iz prvog braka.
Za neznalice, tako borba za vlastitu imovinu traje, umjesto šest mjeseci, trideset godina. Mlada gospođa koja je primila majčin \”dar\” ugledna je direktorica ustanove koja brine o djeci. Nikad joj nije bilo zamjereno što se direktno umješala u život tuđe djece i pretvorila ga u pakao. Žena je ženi muškarac, to vidimo i u slučaju Tomašević.
Hrvatska je zemlja u kojoj se žene sustavno ubijaju, uvijek uz blagoslov vlasti. Ubija ih se češće nego štakore jer ubijanje štakora moraš platiti. Prebijene i ubijene žene same su krive. One koje ne bježe zato jer nisu pobjegle. One koje bježe zato jer su pobjegle.
Odjebane mužjačine uvijek nađu tisuću načina kako ti se napiti krvi, ti ne možeš ni na koji način doći do onoga što si u braku stekla. Nemaš novac, veliki novac, odvjetnici su skupi. Gospođa Tomašević je kuharica u školskoj kuhinji.
Neki joj već zamjeraju što može i hodati i raditi. Da je prava žrtva visjela bi u podrumu sa kukom u grlu.
Premijer još uvijek ne zna jesu li \”lagane tjelesne ozljede\” ozljede ili se samo radi o ženi koja se zajebava jer želi na sebe skrenuti pažnju i ocrniti muža sveca, člana ugledne političke stranke?
Gospođa Tomašević je izgubila sve bitke, izgubit će i ovu. Rekla je da se više ne boji, ugledni župan može je samo ubiti. Kao da je već nisu ubili i on i bešćutna djeca i država i bahati premijer. Živimo u zemlji u kojoj žene imaju status vreće za boksanje, ali dečki ne bi tukli i ubijali da nisu bili \”izazvani\”. Zato su \”pukli\”.
Zanima me bi li lalovci i tomaševići \”pucali\” da im se s druge strane šake sa šipkom u ruci nađe sabornik Peđa Grbin, visina: 2 metra i deset centimetara, težina: stopedeset kila? Pred Grbinom, spominjem ga samo zbog visine, težine i krugova u kojima se kreće, sva hrvatska zlostavljačka žgadija mogla bi se kontrolirati.
Prebijenim ženama govorim godinama. Ne očekujte milost od djece, rodbine, susjeda, države. Zakoljite gospodina. Zašto ja nisam zaklala svoga? Zato jer sam bila i ostala jača od njega.
