Pred nekoliko tjedana parkirala sam auto na parkiralištu u Opatiji. Platila sam mobitelom. Dva puta. Kad sam treći put pokušala platiti dobila sam poruku da je plaćanje preko mobitela \”u kvaru\”, moram osobno doći i platiti preko automata. Bila sam na poslovnom sastanku, nisam u Opatiju došla da bih satima šetala parkiralištem i čitala poruke vlasnika. Sastanak nisam mogla prekinuti, na šajbi me čekala globa. Nazvala sam ih, zatražila objašnjenje, rekla im da nije moja greška, poslali su me u kurac.
Ovih sam dana od notara dobila rješenje o ovrsi. Iznos koji sam trebala platiti bio je tri puta veći od kazne. Naglašeno je da me čekaju \”predvidivi troškovi\” ako u roku od osam dana ne platim novi dug. Banalna hrvatska priča. Platila sam dug. Svima koji živimo u ovoj kloaki kristalno je jasno, običnom čovjeku preostaje samo da plaća, plaća, plaća.
Svako dodatno postavljeno pitanja uključuje \”predvidivi trošak\”. \”Sistem\”, ma tko on bio, građanima ove zemlje ne prašta. Potpuno je svejedno jesi li dužan za struju, vrtić, vodu, odvoz smeća. Bit ćeš ovršen bez milosti. I bolestan, i nemoćan, na umoru, besposlen. Zbog duga od 1200 kuna jedna je građanka Hrvatske ostala bez krova nad glavom. Svako deranje hrvatske kože, to treba reći, uvijek je u skladu sa zakonom.
Ovih dana evo nam vruće teme. O dugovima je riječ. Agrokor, za koga nadahnuti kolumnisti znaju reći da, kad Agrokor prdne Hrvatska dobije krvavi proljev, prdi li ga prdi. Smrad se diže do neba, a naša se Vlada, navodno, sa Todorićem, sastaje noću u nekim dvorima. Noću? Tko tu noći o ponoći koga jebe? Tko je tu kurva, a tko makro? Tko su mušterije znamo.
Todorić nije inkarnacija uspješne Hrvatske od jučer. Još mu je Tuđman pušio. Što se dogodilo? Priča o Agrokoru jasna je k\’o dan. Todorić se zaletio, krivo procijenio, razvalio ralje i progutao preveliku ribu, sad se davi. U kapitalizmu smo. Svatko od nas proživljava Todorićevu priču.
Ipak, ima zajeb. Todorićeva priča nije Todorićeva. Ona je moja. Predsjednik Hrvatskog sabora, neki Petrov, seoski liječnik, šalje mi umirujuće poruke. Sve će biti u redu, Agrokor je privatna firma, država neće štititi Todorića, ona će samo braniti \”državne strateške interese.\” Petrov, visokokvalificirani zajebant, najblaže rečeno, usuđuje se u ovim teškim trenucima za mene, ne za Todorića, sa građanima Hrvatske komunicirati onako kako komunicira sa luđacima u svom rodnom mjestu.
Ne kuži da nama psihijatar ne treba ma koliko bio ambiciozan. Jednostavno, nismo munjeni. Jasno nam je i bez njegovog obraćanja naciji da u Hrvatskoj dugove plaćaju ljudi koji parkiraju u Opatiji, ne Todorić i ne njegova čerga. U ovoj ću priči, znam, doktore, da to i ti znaš, najebati ja i svi moji i bliži i daljnji. Jedini tko neće najebati bit će Todorić i svi njegovi bliži i daljnji. Nećeš najebati ni ti jer si dobro plaćeni zaštitnik \”državnih strateških interesa\”.
Todorić neće ostati bez dvorca u kome živi, neće ostati bez dvorca u Medveji sa heliodromom na krovu, neće ostati bez helikoptera, aviona, brodova, otoka u koncesiji, milijuna eura u kešu, neće platiti \”predvidive troškove\”.
Zet će mu voziti luda kola, i sinovi, kći će se u društvu Severine kesiti na nekom partiju i pokazivati mi najnoviji model šanelke koji košta 5 tisuća eura.
Djeci poginulih heroja za Uskrs će uručiti čokoladnog zečića, a posjetit će i ludnicu u rodnom mjestu uvaženog psihijatra Petrova i poklonit mu 100 eura za njegove pacijente kojima je u ludnici bolje nego na slobodi.
Onda će se skupa sa nacionalnim psihijatrom smiješiti u kamere državne televizije. Možda će oboje i pustiti goluba u čast onih koji će stati u obranu \”državnih strateških interesa?\”
I neka nam je! Agrokor je Hrvatska, a Todorić je Todorić.
