Kad sam saznala da imam rak prvo mi je palo na pamet nazvati sve one koji bi to trebali čuti od mene. Među prvima je bio gospodin Dejan Papić vlasnik “Lagune”, moje izdavačke kuće. Sjećam se da sam mu bez uvoda rekla: “Imam rak, neću moći doći na Sajam knjiga.”
Zatekla sam čovjeka. Objasnila sam mu da me čeka naporno liječenje, skupo zračenje… Nisam baš bila suvisla jer mi je odmah rečeno da je moj rak “poseban”, da je preživljavanje, uz obaveznu preventivnu kemoterapiju…
Nitko od liječnika me nije uspio uvjeriti da bi u mom slučaju kemoterapija mogla za mene išta učiniti pa sam je odbila. Nisam željela i ne želim zadnje dane provesti rigajući i buljeći u, kako su mi rekli, “vjerojatno krvave dlanove” i “vjerojatno krvave tabane”.
Jebeš i dlanove i tabane, naživjela sam se. Odavno ne slušam što mi liječnici govore, imam snažan dojam da, kad govore o mom raku ništa ne znaju. Isključena sam, sa njima se srećem jer na tome inzistiraju oni oko mene koji ne žele čuti da sam smrtna. Dirljiva je njihova ljubav, žao mi je što pate, ja sam se s mojim rakom pomirila.
Ali… Nikako da se pomirim sa činjenicom da zbog bolova, anemije, nemoći, ove godine neću moći ujutro popiti kavu, sjesti u auto i s mužem krenuti na beogradski Sajam knjiga. Odlazak u Beograd krajem oktobra je naša dugogodišnja rutina. Tamo promoviram moju novu knjigu, tamo su svi moji najbolji prijatelji…
Ove ću godine biti doma, ležati na kauču i zamišljati kako se neke moje kolege druže na štandu “Lagune” i grickaju Meline kolačiće. Mela je moja beogradska sestra. Kad smo skupa u najvećoj gužvi uvijek imam dojam da smo same na svijetu. Volim Melu toliko da to ne mogu opisati.
Dečki i cure iz “Lagune” će biti tamo i neke druge pisce i pisačice snimati mobitelom dok potpisuju knjige. Bit će tamo Jasmina, Tanja, Minka… Bit će tamo i Dejan, čovjek koji mi je pomogao u meni najtežim trenucima u životu a da od njega nisam tražila pomoć, još manje očekivala. Trenutno sam u krvavoj bitci za sitnu lovu sa svojim američkim izdavačem, da mu ispričam kakav je Dejan Papić ne bi vjerovao.
Ne vjeruju mi ni hrvatske kolege koje jedan od najpoznatijih hrvatskih izdavača tretira poput nuklearnog otpada. Bešćutni gad. Da, htjela bih zagrliti Dejana iako se ne volim grliti. Neću ga moći zagrliti.
Ležat ću doma na kauču, kauč je žut i podsjeća malo na fotelje u hotelu Zepter na Terazijama, “našem” hotelu. Zepter za muža i mene nije hotel, odavno je to naš beogradski dom a ekipa koja tamo radi naši su dragi ljudi.
Vlasnik mi čitavo vrijeme dok bolujem šalje aparate koji liječe, nudi mi svaku moguću zamislivu i nezamislivu pomoć. U mom su Viberu njegova srca i mudre izreke koje liječe sve. Nasmijava me Filip.
Nedostajat će mi doručak u apartmanu, pripreme za teve nastupe, trema pred odlazak na Sajam gdje će me čekati, gdje bi me čekala, horda mojih čitatelja sa mojom knjigom u ruci.
Prežalosna sam. Volim Beograd već jako, jako dugo, njegov ubojiti ritam, njegove knjižare i sajam “starog” nakita, razgovore sa Slavkom koja je toliko puna života i planova i koja mi toliko pomaže da to boli. Boli.
Ja u Hrvatskoj nemam ni jednu Tanju koja bi mi ogrijala dušu, u Beogradu imam četiri Tanje. Ja u Hrvatskoj nemam Flavija Rigonata. Razumijete li vi uopće moju agoniju? Svake, svake, baš svake godine muž i ja u Beogradu slavimo svoje rođendane. Slavili smo ih.
Bilo bi mi drago kad bih mogla reći, kad bih mogla vjerovati u to, ljudi, vidimo se iduće godine. Ne mogu. Ne vjerujem.