Danas je Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama. Kome treba taj Dan? Pustimo svijet, pogledajmo Hrvatsku. Tko je danas kod nas najupadljivije obilježio Dan? Tko bi drugi nego Milanović, doktor samoreklame. Na rever sakoa žena mu je, saznali smo i vrijeme, „u pet ujutro, nakon druge kave“, prišila traku i rekla: “Danas je Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama“. Ili ju je on prišio i sebi i njoj? Manje vjerojatno, da jest Doktor bi nam to priopćio. Naglasio je da su trake šili oboje.
Koju nam je poruku poslao muškarac kome je najmanji problem vrijeđati žene u sve dane godišća, osim kad mu žena kaže da je Dan? Skužili smo. On i nezlostavljana, voljena supruga dižu se rano, već oko pet pada druga zajednička kava, šiju se trakice. Ukratko, ljudi, mi se volimo, ja nisam zlostavljač, dapače, ja sam krojač trakica, ranoranilac i zaljubljeni kavopija.
Ali to nije sve, rekli bi prodavači usisivača, nekad im je Doktor, tako kaže legenda, bio kolega. Milanović nije trakice krojio samo za sebe i suprugu, sašio je jednu i za svoga gosta francuskog predsjednika Macrona. Svi smo na nekakvoj bini mogli vidjeti nemoćnog mužjaka koji izgleda kao nemoćni mužjak i moćnog mužjaka koji izgleda kao dječačić. Nosili su trakice sašivene u praskozorje Dana.
Kako dirljivo. Kako baš jebeno dirljivo. Da se usereš, rekla bi svaka Hrvatica koja se jutros digla u pet, spremila mužu i djeci doručak, izvukla rublje iz mašine, ubacila turu za večerašnje pranje, ispraznila perilicu suđa, pripremila odjeću za dječicu koja će se dignuti u sedam, muž će se možda dignuti u toku dana, možda neće, sjela za stol i razmislila kako i kamo da pobjegne. Jedno joj je oko zatvoreno, drugo poluotvoreno, na vratu su otisci njegovih zuba.
Nikamo. Za nju izlaza nema. Sigurne kuće su nesigurne kuće. On joj je lijepo rekao da će ubiti djecu, ako bude zajebavala. Izbacit će je iz stana njenih roditelja, ako bude zajebavala. Razbit će je opet, ako bude zajebavala. I ne, nema suda koji će je spasiti, ako bude zajebavala, ni policije nema, ako bude zajebavala.
Tako mnoge Hrvatice danas obilježavaju Dan. Tako će ga obilježiti i sutra. Zašto su se Macron i Milanović našli u isto vrijeme na istom mjestu? Zato jer je Macron hrvatskoj sirotinji koja umire od gladi i korone, u Hrvatskoj kako čujemo, gledamo i slušamo, ovih dana jedino grobarima dobro ide, uvalio borbene avione. Platit ćemo ih milijardu i sto milijuna eura.
Jebote! Koji Dan za Macrona! Koji Dan za Francuze! Koji dan za Hrvatice i Hrvate koji krkljaju na respiratorima ili u repu čekaju na njega jer korona ne postoji, ni grobari ne rade prekovremeno i nije istina da je već od korone umrlo više ljudi nego u Domovinskom ratu. Hoće li im antivakseri dignuti spomenik, kad sve prođe, ako prežive? Neće. U Hrvatskoj na spomenike i veličanje herojstva imaju pravo samo ustaše. Jebeš umrle od korone i jebeš doktore koji već drugu godinu ne vide ni sunca ni mjeseca. Posebno jebeš medicinske sestre koje ne smiju reći ni danas kad je Dan da je ono što se njima dešava u hrvatskim bolnicama najčišće zlostavljanje.
I tako. Obilježismo mi ženski Dan kupnjom aviona koji će nam poslužiti da, ako bude sreće, pobijemo više ljudi nego Srbi koji će moći ubijati samo MIG-ovima. Zašto su nam Srbi još uvijek bitni, zašto ga izvlačimo iz gaća i uspoređujemo s njihovima trebalo bi pitati mužjake kojima nikad dosta rata, aviona, smrti, ubijanja, mjerenja, odmjeravanja, laganja, manipuliranja, zamjena teza.
U svako hrvatsko, žensko srce danas se uvukla zebnja. Mi ne volimo borbene avione jer oni nose smrt. Mi ne volimo ubojice naše djece ni kad nam smrt prodaju kao slobodu. Mi ne volimo mužjake koji u ranu zoru kroje trakice u čast žena čiju će djecu pobiti.
