Otkako imaju Hrvatsku ja se čudim građanima moje zemlje. Ni jednom nisu krenuli na kriminalce koji godinama harače ovom zemljom. Svi naši ministri su lopovi, trenutačni premijer je opsjednut stanjem u Ukrajini, jebe mu se kako mi živimo, predsjednik države se ubi boreći se za prava Hrvata u BiH.
Ima li smisla da se dva najveća mužjaka u zemlji bore za prava građana s kojima ne bi trebali imati nikakve veze osim protokolarnih? Jesu li Hrvati u BiH retardirani u tolikoj mjeri da im Milanović mora pokazati put spasa? Odakle Plenkoviću, koji se kao hrvatski premijer pokazao totalno nesposobnim, ideja da će baš on svojim “mudrim” savjetima i suludim akcijama spasiti Ukrajinu?
Pa ipak… Koliko god ovaj dvojac bio perverzan, koliko god stanje u Hrvatskoj bilo katastrofalno, naše ulice služe građanima za šetnju i zaustavljanje pokraj kontejnera da bi iz kanti izvukli opstanak. Nigdje krika, nigdje bijesa. Doduše, ogromna većina mladih i pametnih napustila je brod koji tone, pitala sam se, zašto mi koji smo ostali ne pitamo kapetana kamo vodi ovaj brod? Zašto mu ne iščupamo kormilo iz šapa?
Pitala sam se. Više se ne pitam. Gledam Njemačku. Zemlju demokracije, zemlju bogatih ljudi. Njemačka je, dok nije krenuo rat Amerike protiv Rusije preko leđa Ukrajine uz pomoć američkog luđaka u zelenoj majici, bila obećana zemlja. Jaka industrija, zdravstvo, školstvo, horde boraca za čist okoliš, banke koje nisu mogle propasti, euro čvrst, građani su bili sretni i zaposleni, najveća im je briga bila kamo otići na godišnji odmor.
Nikome nije padalo na pamet kako se sve u trenu može promijeniti. Danas je nama Evropljanima jasno, za propast bilo koje zemlje dovoljno je stupiti u strastveni odnos s Amerikom. Nije Njemačka od jučer američka, ali na ovakav način nikad nije bila. Njemačke vođe, ne mogu vjerovati ali jest tako, jednako su glupe kako su to i naše. Odjebali su svoj narod i širom otvorili guzicu svoje zemlje da bi u nju mogao ući američki kurac na potpuno isti način kako je ušao u Iran, Irak, Siriju, Afganistan, Libiju…
Ostajem bez daha dok čitam: ove se zime Nijemci neće moći grijati ni tuširati. Isporuka peći na drva čeka se godinu dana, doduše, nema drva. Ponovno će se pokrenuti elektrane na ugljen. Inflacija je zastrašujuća. Milijuni radnika ostat će bez posla. Putin im je bog koji će im se možda smilovati, možda i neće. Velike hale i sportske dvorane spremaju se za prihvat građana koji ove zime neće moći platiti grijanje…
Na cestama nigdje nikoga. Jesam li bila u zabludi? Nije li poznata “hrvatska šutnja” zapravo ljudska šutnja? Svi narodi, ma gdje bili i ma koliko im zemlje bile razvijene, ponašaju se na isti način. Šute i trpe. Nevjerojatno.
Možda, naglašavam možda, postoji objašnjenje za nevjerojatno ponašanje Nijemaca koji poput lobotomiranih bića galopiraju prema pećini u kojoj će se grijati ove zime, ako negdje nađu grančicu.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Nijemci su ubijali plinom, nitko se nije bunio. Danas će izginuti zbog nedostatka plina, svi šute. Cinična sam? Politički nekorektna?
Možda je ova priča, sigurno je moja priča prilično pojednostavljena. Ili istina stanuje negdje drugdje? Ljudski rod je opsjednut samouništenjem. Sve što trenutno gledamo dokaz je da smo najzad na pravom putu.
