Ne znam kad me nešto ovako iznenadilo kao vijest koju sam danas čula, možda je stara? Ranjeni Ukrajinci stižu na liječenje u naše bolnice. ?????????????????????? Bože, ima li te? Dokle ćeš nas Hrvatice i Hrvate ovako opako zajebavati a prema anketama ovdje živi jedno 150% katolika. Ako je i od Tebe, previše je.
Ne razumijem. Šef Ukrajine Zelenski ima bar jednu vilu u Toscani, iznajmljuje je čak i Rusima, ali mu očito na kraj kurca ne pada pretvoriti vilu ili vile u bolnice za svoje borce. Ukrajinski tajkuni otvaraju biznise diljem Evrope, hoće li oni plaćati liječenje svojih heroja u našim bolnicama ili ćemo to ipak platiti mi, mislim na nas kretene građane ove opljačkane vukojebine.
Ukrajinski ranjenici dolaze na liječenje u hrvatske bolnice. Ti siročići sigurno nisu pri sebi, da jesu rekli bi, pustite nas da umremo kao ljudi. Ništa oni neće reći jer njima nitko nije rekao kamo će ih odvesti. Pretpostavljam avionima. Tko će platiti te avione?
Mi, naravno. Mi koji se moramo boriti za kutiju Clavocina onako kako su se hrvatski dragovoljci devedeset i prve borili za Hrvatsku. Clavocin je za nas mislena imenica onako kako je za heroje Domovinskog rata bila samostalna, demokratska Hrvatska.
Clavocin? U bolnicama nema toaletnog papira, sapuna, liječnika, sestara, lijekova, nema kreveta. Gdje će ležati ukrajinski heroji? Naši Hrvati leže po dvojica ili dvije, uskoro će po dvoje u jednom krevetu, ako budu imali sreće. Većinu teških bolesnika se spraši doma neka crknu s imenom Hrvatske na usnama. Sjetimo se Matijanića, pokojnog novinara Indexa, koji bi imao više šanse da preživi na ukrajinskom ratištu nego svoj na svome u Splitu.
Umiru dječica, umiru pacijenti na nosilima u bolničkom hodniku. Da ih rodbina nije otkrila još bi tamo ležali tvrdi i kruti ili raspadnuti, koga briga. Treba li nešto reći o listama čekanja? Treba. Liste čekanja već postoje i u privatnim klinikama.
Nisam znala dok nisam osjetila. Jednoga sam se dana u dvanaest uputila u Riječku bolnicu, gotovo slijepa i zatražila pomoć. Liječnika nije bilo, vikend, uputilo me na odjel oftalmologije za hitne slučajeve. Nekako sam se tamo dovukla, uz pomoć osobnog asistenta koji mi je i muž. Žena iza stakla ili plastike je potražila moje ime u kompjuteru, rekla da sam naručena za srpanj i da mi nije ništa, nisam bila “hitna”.
Objasnila sam gospođi da ne vidim i da me to uznemiruje, uporno mi je govorila da mi nije “ništa”, vidi ona sve na ekranu. Ipak sam čekala i nadala se da će mi se otvoriti rajske dveri koje su se stalno otvarale nekim drugim ljudima, dolazili su ravno s ceste.
Odustala sam i idućeg dana otišla u Zagreb u Svjetlost. Naravno da mi je bilo “nešto”, otkrili su i što, pregledali me, dali lijek. Dok sam zahvalna napuštala “Svjetlost” pitala sam se što je danas u Hrvatskoj “hitno” kad potražiš pomoć u hrvatskoj bolnici.
Samrtni hropac? Ne, to je bronhitis.
Sljepilo? Ne, to je blagoslov.
Korona, kratak dah, nepokretnost… “Nije to ništa, ako ne možete do zahoda pišajte u posudu pokraj kreveta pa onda prolijte u zahod…”
To su rekli Matijaniću. Maštovito. Reći nepokretnom bolesniku na samrti da piša u posudu pa je onda odnese u zahod… Naravno da je stručna liječnička komisija otkrila da je sve bilo po zakonu.
Pa ipak… Ukrajinski ranjeni ratnici dolaze u Hrvatsku na liječenje. Naš premijer je odavno pušač EU kurca, EU je odavno pušačica američkog kurca, zašto je Plenković pristao na ovaj deal kad zna kamo će doći heroji Ukrajinskog domovinskog rata?
Možda se Plenković Veliki skompao s Rusima, ne bi me čudilo kad znamo s kim je sve u điru, pa tako iznutra jebe mater Evropi i Americi? Ili ga za ukrajinske ranjenike boli kurac onako kako ga boli i za hrvatske bolesnike?
Ne znam što je u igri, samo znam da Putin trlja ruke. Na ovome svijetu nema efikasnijeg oružja u ratu protiv neprijatelja od hrvatskih bolnica. Šanse da te na toj bojišnici promaši smrtonosni metak jednake su nuli.
(Ilustracija: Midjourney)
