Pročitala sam knjigu Ellen J. Langer \”Vratite svoj biološki sat unatrag\”. Stari smo onoliko koliko odlučimo biti stari. Na svijet možemo gledati kao na dolinu suza, to će biti pogubno za naše zdravlje, rakovi i infarkti ludi su za takvim ljudima. Ako na svijet budemo gledali kroz naočale barbi boje proslavit ćemo stoti rođendan okruženi bijesnom rodbinom, a novinar lokalnog lista napravit će s nama intervju i još će nas mobitelom fotkati.
Koliko bih toga morala zaboraviti i koliko bih često morala skrenuti pogled sa hrvatske stvarnosti da bih njuške naših političara, tajkuna, prodanih novinara, nogometnih mafijaša, licemjernih popova…, da bih sve njih pretvorila u raskošan buket koji će mi omamiti mozak i vratiti biološki sat unatrag? Ako krenem buljiti u Hrvatsku nespremna da širom zatvorim oči moj će sat mahnito krenuti unaprijed.
Što moram zaboraviti? Ono što me u posljednje vrijeme gotovo dotuklo je Karamarko. \”Moj\” potpredsjednik \”moje\” vlade namjeravao je sa svojom ženom uz pomoć neke Ukrajinke prodati Fincima nuklerku. Lova je bila ruska. Kad sam to pročitala pomislila sam, čekaj, jebote, sve ima svoje granice pa i retardiranost naših političara i njihovih žena. Kome u Hrvatskoj sa kvocijentom inteligencije pedeset može pasti na pamet da šuruje s Rusima dok Hrvatska čuči u najzabitijem mračnom kutku američke guzice? Ipak, to se dogodilo. Pa ti sklopi oči i vrati uru unazad. Ostarila sam deset godina preko noći.
Srećom, Ameri su Karamarka poslali u mračinu iz koje je dogmizao i koknuli nam vladu. Vratilo mi mojih deset godina. Jedan od najednostavnijih načina da čovjek sačuva mladost je nečitanje, neslušanje priče o hrvatskim budućim izborima i negledanje televizije. Ništa lakše. A onda odeš na tržnicu, to sam danas učinila, naletiš na štand gdje se prodaju ručno izrađeni njoki i umak od rajčice sa bazilikom, želim reći, kupiš odličan ručak za dvoje, pedeset kuna… Kad… Neka gospođa te zgrabi za ruku pa ti krene govoriti kako joj je brat dao život za \”ovo\”, kako joj je i muž dao život za \”ovo\”, kako ni jedan ni drugi nisu dobili \”status\”, kako ona misli da bi sve \”mafijaše\” trebalo pobiti, i njihovu djecu bi trebalo pobiti i sjeme bi im trebalo zatrti… A ja sam se tako radovala ručno izrađenim njokima sa ručno izrađenim umakom od rajčice sa bazilikom i vraćanju u mladost. Kamo pobjeći?
Kupila sam cvijeće… Prišla mi je starica, pogledala me u oči i rekla mi da nikad neće zaboraviti naše gimnazijske dane i da li sam pročitala knjigu \”Ja, Milan\”. \”Tko je \’Milan\’, pitam prastaru vješticu. \”Bandić.\” \”Zašto bih čitala knjigu o Bandiću\”, osjećala sam kako mi kontrola nad biološkim satom bježi u krupni, muški spolni organ da bi tamo i ostala. \”Treba pročitati tu knjigu. Ako nisi znala, u ovoj zemlji s v i su mafijaši, i lijevi i desni i crni i crveni.\” Veselo sam joj rekla da sam čula od prodavačice blitve da će Milanu montirati pedeset stentova, čovjek je gotov. Moj je biološki sat munjeviti izašao iz kurca kad sam spoznala, nije sve tako crno.
\”Dosta\”, rekla sam sebi u sebi, \”dosta, dosta, dosta, u knjizi piše da plastične operacije umu šalju poruku da si mlad pa i postaješ mlad. Zakucala sam na vrata moga postolara kome je propao posao pa sad na crno bivšim mušterijama uštrcava filere. Petsto eura briše četrdeset godina na šest mjeseci. Iz njegove sam radionice izašta spremna krenuti sa faksa na posao.
Postala sam konobarica. Već prve večeri vlasnik kafića me jebnuo, radila sam od šest ujutro do ponoći i tako trideset dana u mjesecu. Godila mi je pažnja moga gospodara, uvalio bi mi ga na kraju dana čim bih odložila crnu, dugačku pregaču, ali me nije platio.Vraćanje biološkog sata unatrag veliki je zajeb. Dala sam otkaz, čekala da fileri popuste i pokrenu mi sat unaprijed, unaprijed, unaprijed.
Trenutno sam na umoru. Govore mi kako bih mogla ozdraviti ako budem čvrsto žmirila. A ja baš neću. Gledam vas širom otvorenih očiju. Veseli me što ću ja počivati u miru dok vi budete birali između Milana i Milana.
U ovoj zemlji samo je mrtav čovjek sretan čovjek.
