Naše televizije, ona koju plaćamo posebno i portali, širom su otvorili vrata svim ambicioznim hrvatskim luđacima i luđakinjama. Gospoda seru što im padne na pamet, posebno su osjetljiva na hrvatstvo, Domovinski rat, jame, abortus, četnike, Tita, bratstvo i jedinstvo, čistoću jezika…
Kad sjašu sa abortusa, zajašu na Srbe i obrnuto. Svaka od izjava tih spodoba u trenu postane brejkingnjuz. Novinari kreću s kruškama prema ogavnim njuškama, a narod čita, sluša, gleda pizdarije i hvata se za glavu. Sve te gadove i gadure mi plaćamo.
E, onda se u toj i takvoj zemlji Hrvatskoj dogodi čudo. Provokacija. Čista perverzija. U riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca hrvatske glumice i hrvatski glumci, dobro, našla se tu i jedna Talijanka, možda čak i Srbin, zaigraše na srpskom jeziku Nušićevu Gospođu ministarku.
Ovo je promaklo svim hrvatskim portalima. Nismo vidjeli ni jednu jedinu brejkingnjuzicu. Alo? U centru Rijeke dogodio se zločin koji bi sigurno, da se za njega znalo, u srce pogodio sve heroje Domovinskog rata, mrziteljice i mrzitelje abortusa, kardinale i seoske popove, borce za hrvatski jezik do posljednjeg hrvatskog daha u plućima hrvatskim.
Ne, ne mogu vjerovati! Da bi netko izašao na Korzo i zaurlao: “Ubi, ubi Srbina!“ Da bi jedna riječka napaljena Hrvatina nakon predstave sačekala Oliveru Baljak koja je glumila Ministarku i bacila joj kutiju konzerviranih rajčica u glavu. Jebote! Ima nas četiri i pol milijuna, zbog korone su se mnogi vratili doma, a glasa čuti bilo nije?
Na Hrvatskoj televiziji su u porno terminu trinaest minuta govorili o predstavi, ali pohvalno. Kao da Domovinski rat više ne traje i kao da je normalno da se u hrvatskom gradu i u hrvatskom kazalištu govori srpski. Jebote! Jebote! Ili Hrvatska nije ono što je bila, ili Hrvatska nikad nije bila ono što govore i pišu da jest?
Je li to zato što hrvatske nadrkane luđakinje i luđaci ne idu u kazalište? ili im je ipak jasno da mogu srati na neke teme, ali ne na sve teme?
Gospođa ministarka, hrvatska predstava koju je u Riječkom kazalištu režirala Srpkinja bila je više od igre. Više od igre može biti samo gola igra. Predstava je bila melem za dušu, sreća koju čovjeku može podariti samo umjetnost. Riječanke i Riječani, oni sretnici koji su se dočepali karata, konačno su se u ovim mračnim, koronarnim vremenima opustili do te mjere da su se smijali, pljeskali, zvali glumce na još jedan poklon i još jedan i još jedan.
Je li dobro što je ova „srpska“ predstava prošla bez odjeka? Ili je loše što se baš nitko nije našao tko bi u ovakvoj Hrvatskoj ipak Nušića proglasio četnikom? Što priča koje nema o predstavi koje u medijima također nema, govori o nama?
Možda govori da nas ima? Nas neostrašćenih. Nas normalnih. Nas koji mislimo da se ljudi ne dijele na Srbe i Hrvate. Nas koji znamo da se ljudi dijele na glupe i pametne, zle i dobre.
Ekipa je u Rijeci izvela odličnu predstavu. Kako se zovu glumci? Režiserka? Muzičari? Krojači? Kreatori pokreta?…..Imena, imena, imena. Ma, nisu uvijek imena važna. A i popis je predugačak. Nušićeva predstava „Gospođa ministarka“ u Riječkom je kazalištu bila susret ljudi s ljudima.
Danas i ovdje. Može li više? Može li veće?
