Drage moje uši, i opet nas je više. Iako nas guverner Rohatinski naziva ljudima koji su se kladili na krivog konja ima nas koji drugačije misle.
Guverner HNB trebao bi se boriti za interese građana Hrvatske a ne objašnjavati nam kako funkcioniraju krvoločne banke. Nije istina da moramo živjeti u ovakvoj zemlji, nije istina da banke u Hrvatskoj moraju baš ovako poslovati, nije istina da kamate moraju biti ovako visoke, nije istina da su prevareni i opljačkani građani budale.
Mi smo samo bespomoćni pred silom, političarima, lopovima svih profila i bankarima, zato jer smo opljačkani i siromašni. Ipak, treba dignuti glas, učiniti nešto. Za početak predlažem da neke uši pronađu dobrog sponzora koji bi nam izradio, naravno besplatno, naljepnice na kojima bi bio naš znak.
Te ćemo naljepnice lijepiti na staklene zidove i staklena vrata mrskih nam banaka. Neka bijednici koji moraju ulaziti u te zgrade vide da će imati posla sa krvopijama. Nitko iz moje okoline ne bavi se ovim poslom ali sam za našu borbu ipak učinila veliku stvar.
Pretpostavljam, gotovo sam sigurna, da će svaku uš koju uhvate kako lijepi naljepnicu na zid banke privesti i možda strpati u pritvor. Nismo mi Sanader. Nije zločin opljačkati Hrvatsku ali jest zalijepiti nešto na zid.
Zato sam našla čovjeka koji će nas sigurno moći obraniti, izvući iz pritvora ili zatvora. Drage moje i dragi moji uši, u naše je redove stupio Anto Nobilo, najbolji hrvatski odvjetnik. Naravno, zastupat će nas besplatno. Svaka sirota uhićena uš uz Nobila će se osjećati sigurnom.
A kad nas Rohatinski opet proglasi kladioničarima zanemarujući činjenicu da sirotinja u Hrvatskoj kupuje stanove zato što joj podstanarstvo ne pruža baš nikakvu sigurnost a ne stoga da bi \”zaradila\”, e onda ćemo Nobila pozvati u pomoć. Neka se na brvnu sretnu \”najbolji guverner na svijetu\” i najbolji hrvatski odvjetnik. A mi, sirote, bijedne uši, mi ćemo gledati. I na kraju bitke zahvaliti Nobilu na pobjedi.
Gore uši, uši! Srce gromko nek nam zbori, da nam živi, živi UŠ!
pokušala me orobiti jedna strana lihvarska banka podastirući mi račun koji nisam nikada napravio – lijepo sam se uputio u “nadležnu policijsku postaju” i prijavio “pokušaj pljačke” – kada sam objasnio da me banka pokušava opljačkati pogledali su me kao da nisam normalan, izvukli se na nenadležnost i uputili me na državno odvjetništvo – tamo su mi pak rekli da moram “dokazati namjeru” da me se opljačka; a, na moj upit: “Da li će banka morati dokazivati moju namjeru ako im se najebem majke lopovske?” – odgovor je bio – ciničan osmjeh.