Otkako imamo Hrvatsku Istrijani već godinama na izborima biraju opskurne likove. Sjetimo se Jakovčića. Nikad nije bilo jasno je li političar, lopov, biznismen ili, kako je sam u jednoj teve emisiji priznao, samo prostodušni preljubnik? Svoje dugogodišnje bavljenje politikom u zlatu je naplatio, naravno, narod ga je izabrao, sve je bilo legalno, nije bilo laži, nije bilo prevare.
Na njega neodoljivo liči Grgur Ninski Istrijanski, dvometraš Peđa Grbin koji je, osim po visini i tonaži, poznat i po poštenju. Ta Moralna Vertikala stalno se ukazuje na ekranu i govori, tko o čemu, kurva o poštenju, o poštenju. O hadezeovskoj korupciji. O lopovima hadezeovcima, o krađi tu, krađi tamo, krađi ovdje, krađi ondje.
Bilo bi to za svaku pohvalu, što će oporba činiti nego analizirati lopovluke onih na vlasti, da sam gospodin nije, doduše, zasad, samo sitni lopov. Muljao je uvaženi Grbin Veliki oko naknade za odvojeni život. Kad su ga ćopili, kako bi rekli nenadahnuti hrvatski teve novinari, “sa rukama u pekmezu”, obećao je da će tisuće ukradenih kuna uplatiti “u dobrotvorne svrhe”.
Zajebava Grbin, ali mu godinama prolazi. On koji tako jasno svima nama objašnjava što je pravo, zakon, pravda i pravica, nije shvatio da bi se, da se ponaša u skladu s onim što govori, trebao zahvaliti na političkoj stolici koja je vjerojatno posebno za njega napravljena. Treba moći izdržati toliku količinu težine i morala.
E, moji Istrijani. Uz najbolju volju nisam zapamtila kako se zove vaš novi politički trofej. Mislim na gradonačelnika Pule. Gdje ste ga našli? Jakovčiću su od starta slabost lova, žene i vino. Ovom drugom lova i pečena dječica ovčja. Sve to nekako ide uz politiku, ipak su političari mužjaci kojima je najbitnije ono na se, u se i poda se, ali ovaj treći…
Da ne povjeruješ. Lik se bavi glazbom. Lik je proučio “cajke”. Lik je odlučio da “cajke” neće u njegovu butigu, a njegova butiga su svi pulski “javni prostori”. Što su “cajke” i što je “turbo folk” ne mogu se dogovoriti ni ugledni, hrvatski muzički kritičari i kritičarke pa ih ni ja neću pokušati definirati.
Ipak, nešto malo znam.
“Cajke” su pjesmuljci koje pjevaju “oni tamo”, a masovno ih slušaju ovi ovdje. Pjevači i pjevačice ne pozivaju ni na kakva klanja ni mržnju, ni nasilje, dapače, zavijaju na temu ljubavi, rastanka, sastanka… Kud ćeš bolje. Tko na to želi rezati žile, neka reže. Po kojim kriterijima bilo koji političar takvu glazbu smije zabraniti u “javnim prostorima”?
Slažem se da bi se u “javnim prostorima” trebala organizirati dešavanja koja će nas sve skupa produhoviti i oplemeniti. Ali, kad bismo u Hrvatskoj uveli kriterije osnovne pristojnosti onda bi se mnoge “javne zgrade” morale pod hitno zaključati.
Nabrojit ću samo neke: sabor, prostorije vlade, zgrada ministarstva kulture, zgrade svih hrvatskih sudova, sve katoličke crkve, sjedišta svih političkih stranaka… Kako vidimo, tako nešto nikome ne pada na pamet. Hrvatskoj su cajke i turbofolk očito rana koja najviše boli. Strašno je što likovi poput onoga iz Pule imaju moć da se ponašaju bahato i da misle da su netko. Misle da su netko jer oni jesu netko. Koliko god bili neznalice, priprosti, zlobni i neobrazovani.
Neobrazovana sam i ja. Priznajem, o glazbi znam malo ili ništa. Ipak, nije da baš do mene ne dopire turbo slušana hrvatska glazba. Pustit ću vam je na kraju teksta. Tko izdrži do kraja, svaka mu čast.
Lik se zalaže za utrpavanje kurčeva u sve ženske otvore, u pomoć zove i “buraza” jer ženi je, je li, i šest malo, lik koga bih ja zaključala sa “burazom” i tatom u betonsku ćeliju, neka ga tamo trpaju jedan drugome dok ih ja ne otključam… E, taj slušani lik je hrvatski umjetnik i što nije nebitno, rođeni Zagrepčanec. Uz njegovo se ime vezuje čak i nagrada “Porin”.
Pa kad je tako… Zatvorimo “javne prostore” za cajke, a ostavimo i dalje otvorenima za “umjetnike” koji promiču silovanje, za ženomrce i perverznjake koji nemaju mnogo veze s umjetnošću, ali imaju s nasiljem i mržnjom.
Hrvatska. Bila i ostala. Mala zemlja za velike gadove.
(Ilustracija: Midjourney)
