Ovaj uvod je za one koji ne znaju riječku povijest. Pred tko zna koliko stoljeća Rijeka je bila u strašnoj opasnosti. Neki je admiral namjeravao s mora pucati na sirotu Rijeku i sravniti je sa zemljom, vjerojatno je bio predak demokratski napaljenog hadezeovca.
Gradski oci nisu imali love za obranu, tko zna na što su je spizdili, pa je nekome od lopina pala na pamet savršena ideja. Ajmo admiralu poslati Karolinu Riječku, ženska je imala sise broj sedam kad nije bilo implantata, mlada, guzata.
Karolina je za slobodu Grada koji teče žrtvovala djevičanstvo, a admiral je oduševljen ulovom odustao od uništenja Rijeke. Zašto žene ulaze u povijest samo kao kurve nije tema ovog teksta.
Što jest tema? U subotu sam dobila napadaj fibrilacije atrija. Što je bio okidač? U tri i pol ujutro probudilo me svjetlo mobitela. Moj je muž koncentrirano buljio u ekran. Prvo mi je palo na pamet da je na ekranu njegova Karolina. Drugo, skoncentriran je maksimalno jer je preko ekrana ginekološki pregledava.
Što bi drugo mogao u tri i pol ujutro na mobitelu gledati tvoj muž u tvom krevetu? Srce mi je podivljalo. “Što gledaš?” Odgovor me odveo na Hitni trakt. “Gledam američko kanadsku hokejsku ligu.” Bila sam sigurna da sam od bijesa dobila infarkt.
Na Hitnoj u četiri ujutro nije bilo gužve. Stavili su me na aparate i promatrali satima. Popodne je pala odluka. “Trebali biste ostati u bolnici”, rekla je doktorica. Naravno da sam pristala. Bolje je biti u bolnici nego ležati u istom krevetu sa seksualnim manijakom, ili još gore, kretenom koji se pali na hokej.
Čula sam da moram ići na koronarografiju i da to nije opasno, ako bude trebalo staviti neki stentić, ni to nije opasno… Znala sam da su liječnici na odjelu za aritmije genijalci, doktor Brusich je car, ekipa sestara i ostalih liječnika liječi dušu i tijelo, odmorit ću se pa se razvesti kad me liječnici i liječnice dovedu u red.
Ušla sam u sobu u kojoj su bila tri kreveta. Jebote! Sve čisto i uredno ali soba je bila tako mala da bi se i naš kepec, ministar zdravstva, u njoj osjećao klaustrofobično. U nju je netko ubacio i tri fotelje obložene plastikom. Zašto?
Ujutro me probudio šum vodopada. Gdje sam? Plitvička jezera? Krivo. Jedna je pacijentica sjedila na onoj fotelji i iz sebe ispuštala mlaz. Objasnila mi je da se prijestolje na kome je sjedila zove “karolina” i da služi kao zahod za pacijentice koje se ne smiju otkačiti od monitora.
Jebote! Tri kreveta, kasnije je stigao i četvrti, tri “karoline”, vrata sobe je svaki čas netko otvarao. Bila sam sretna što mogu samostalno otići do kupatila. Kupatilo? Na, čini mi se šest soba, najmanje osamnaest kreveta, dva veceića, “muški” i “ženski”, odvojeni tankom pločicom. Bijedni umivaonik, sve izuzetno čisto.
Da, hrana. Da mi bar doma netko tako kuha.
Idućeg sam dana otišla na koronarografiju. Napravio mi ju je profesor Brusich, riječka liječnička legenda. Lakše je doći do princeze Kate nego do njega. Imala sam sreće. Bio je dežuran. Sala izgleda kao svemirski brod. Oprema vrhunska. Zahvat koji se zove “invazivni” nisam ni osjetila.
A onda sam se nakon petnaestak minuta morala vratiti među karolina djevojke. U jednoj zgradi srednji i dvadeset i prvi vijek.
Pitam se da li se u ovakvim uvjetima liječe Šeks i ostali bolesnici iz vrha HDZ-a koji nam trenutno prodaju priču da živimo u raju? Pišaju li oni u boce dok čekaju zahvat?
Divim se svima u toj riječkoj rupčagi na krovu bolnice koji s osmijehom i entuzijazmom i zaista milosti puni pomažu nama bijednicima da preživimo.
Karolina Riječka izgubila je svoje djevičanstvo da bi nekoliko stotina godina kasnije u njenom gradu četiri žene u jednom sobičku sjedile na karolinama?
Da je znala u što će se njezin grad pretvoriti ostala bi djevica.
