Ovih je dana u jednom hrvatskom dnevniku osvanuo tekst o knjizi memoara kineske profesorice na Yaleu Amy Chua \”Zašto su kineske majke superiorne?\”. Amy Chua koja je kao dijete sa roditeljima imigrirala u SAD objašnjava neuspješnim zapadnjakinjama kako bi trebalo odgajati djecu da bi ona postala uspješna kao Kinezi.
Za razliku od \”nas\” koji ne znamo s djecom pa su ona takva kakva jesu, svi mali Kinezi su buduće vođe i pobjednici. Gospođin način, preciznije, kineski način, sasvim je jednostavan. Udri, ubi, prebij, razbij. Dijete je vlasništvo oca i majke, na njemu je da bez pogovora sluša mudre savjete i izvršava zadatke. U školi mora dobivati samo petice, svirati klavir ili violinu, nema pohvala, batine su iz raja stigle.
U tekstu se spominju i tri kineske majke koje rade u Hrvatskoj. One su svoju malu djecu, jedno je dijete staro pet godina, poslale u Kinu na odgoj da ih hrvatsko ozračje ne bi pokvarilo. Zašto su mame ostale u Hrvatskoj? One su imune na naše nenormalno okruženje?
Svi svjetski mediji komentirali su odgojne metode profesorice Amy Chua a čitatelji \”zapadnjaci\” su, navodno, oduševljeni što, eto, postoji jednostavan način kako dijete pretvoriti u vrijedno, odraslo ljudsko biće koje će znati što su red, rad i disciplina.
Ako mu bude malo teže išlo tu su sredstva pomoći: čupanje za kosu, urlanje, ako sviranje violine ne ide pa ne ide… \”Zašto su kineske majke superiorne?\”. Odakle profesorici Amy Chua ideja da su \”kineske majke superiorne\”? Nije li prostački u tuđoj zemlji, u ovom slučaju SAD, prodavati svoj recept kao jedini pravi? Možda je baš ta bahatost posljedica kineskog odgoja?
Svemirska drskost uvijek postiže i svemirski efekt. Sada se svi mi koji mislimo kako baš i ne treba svako dijete batinom slati na satove violine pitamo koliko smo u pravu? Jesmo, jer imamo pravo na svoj način odgoja djeteta. Jesmo, kad govorimo o Hrvatskoj. Ima nas samo nekoliko milijuna i ne možemo si priuštiti \”luksuz\” da nam se djeca samoubijaju u onolikom broju koliko to mali Kinezi čine u Kini.
Kineza ima nekoliko milijardi, tisuću, dvije ili deset tisuća mrtve djece koja nisu mogla izdržati satove klavira njima je zanemariva brojka, nama bi i petoro mrtvih \”pijanista\” bilo previše. Zašto je \”kineski odgoj\” toliko u modi? Zato jer su Kinezi postali gospodari svijeta između ostaloga i stoga što svoje građane pretvaraju u robote.
O kineskom načinu života napisane su mnoge knjige. Svi su autori u djetinjstvu svirali i u toj svirci našli inspiraciju za prestrašne ljudske priče. Mi \”zapadnjaci\” bismo se, nakon što pročitamo knjigu \”Zašto su kineske majke superiorne\”, trebali upitati moraju li naša djeca postati violinisti i pijanistice htjeli to ili ne i nositi doma petice mogli to oni ili ne? Smiju li djeca, samo zato jer su od nas lakša šezdeset kilograma, postati naša vreća za iživljavanje frustracija i bića preko kojih ćemo ostvariti svoje propale ambicije?
Kineski način odgoja sigurno za nas nije pravi izbor. Nama bi svako dijete trebalo biti dragocjeno, zdravlje njegove duše i tijela bitno, pravo na izbor da li će svirati violinu ili klavir zakon. A gospođi Amy Chua netko bi trebao reći da Amerikanci i svi \”drugačiji\” nisu roditelji koji su spremni odgajati djecu tako da u njima od malena ubijaju svaku životnu radost.
Žalosna priča. Profesorica koja je od svojih roditelja slušala samo oštre zapovijedi, urlanje i primala udarce sigurno nikad nije čula da odgajanje djece nije dresura. U tom bi odnosu trebalo biti i ljubavi. Bahati, moćni, veliki, brojni Kinezi sve će nam češće davati naputke kako bismo morali živjeti i što raditi. Na nama je da, bar još godinu li dvije, njihove preporuke ne shvaćamo kao Sveto pismo.
vesna rudan,mnogo si cijenjena i postovana u BiH 🙂 podrzavam sve tvoje tekstove!
Lapsus : Vedrana 🙂
Good one.
Lao Tse: “Nametati svoju volju drugima je nasilje, a nametati sebe sama vrhunac je nasilja”, tko kako ova “smrdana profesorica” (izraz posuđen od M. Gavrana) danas reinterpretira ovog mudraca – možda kao Staljin Marxa
Daleko im lepa kuca (Kinezima), iako je Nostradamus predvideo svetskog vodju (i to pravednog?) zute rase…
Pročitao sam sve interpretacije knjige o odgoju koja se pominje,sve komentare čitatelja i SHVATIO! Ne radi se o nikakvom posebnom kineskom metodu,pa iste metode su primjenjivali i naši stari: strogoća i pravednost,pritom uvijek iskazujući ljubav.Stvar je,dakle u TRADICIJI,koje će se Kinezi uvijek držati,a mi smo davno odustali od nje.Naši roditelji su primjenjivali “kineske metode” u odgoju, a mi smo pustili djecu da sami sebe odgajaju. O rezultatima ne treba ništa reći,suviše su očigledni.
Gospođo Vedrana, hvala Vam što ste mi ovim tekstom “skinuli” osjećaj krivnje koji imam svaki put kad moje “anđele” verbalno vaspitavama, a one prevrću očima kao da sam kineska majka.
A da ih ipak malo dam na prevaspitavanje u Kinu….
Naletih na Vasu stranicu i bude mi drago. Starija sam gospodja. Odgojila sam djecu. Nikada ih nismo kaznjavali – ni fizicki ni verbalno. Verbalno zna biti strasnije od fizickog – to se zna. Mozda sam imala srece, mozda je genetski kod takav, mozda je obiteljsko okruzenje bilo dobro. Nikada nismo imali srecu sa novce – uvijek smo na rubu katastrofe, i nismo i ne tajimo djeci probleme. Mozda i iskrenost odlucuje o tome. Uvijek sve planove radimo zajedno. Raspravljamo i to vrlo cesto zustro, ali ne vrijedjamo. I nismo nimalo savrseni. Samo ne volimo agresiju. Izlazak izvan naseg svijeta je za nas sve stresan. To je i razlog sto djeca ne mogu naci stalne partnere. Boje se veza radi razocaranja. Cesto mislim da smo pogrijesili, ali nismo znali drugacije. Ne vjerujem u ciljani odgoj. Vjerujem u to da se covjek ne mijenja i da svoja zivotna uvjerenja prenosi nesvjesno djeci i sto god cinio (ili ne cinio) djeca upijaju i stvaraju stavove, ali je cesto utjecaj skole i medija jaci od roditeljskih htjenja.
Gospodjo Jurenic, u ovom Vasem malom osvrtu ja vidjeh sebe, svoje roditelje i sudbinu porodice iz koje dolazim. Hvala Vam.
Ne znam jesu li komentatori i autorica pročitali knjigu… ali ne radi se o etničkoj skupini Kineza, nego o kulturološkom aspektu.
Evo: When talking about parenting, Chua is careful to qualify her comments on the differences between Western and Chinese culture. There are, she writes, “same-sex parents, Orthodox Jewish parents, single parents, ex-hippie parents, investment banker parents and military parents. None of these ‘Western’ parents necessarily see eye to eye.” There are also white working-class fathers as well as Korean, Indian, Jamaican, Irish and Ghanaian parents who all qualify as Chinese mothers.
To je poanta, ne nacionalnost. A nije ni da tvrdi da su superiorni, dosta je samoironična, kritična, ne treba samo suditi o knjizi po koricama i naslovu.