Kosti

Kad god se obilježavaju veliki dani hrvatske povijesti meni se okreće želudac. Ne mogu više gledati kosti \”mojih\” ili \”njihovih\” predaka. Jednom godišnje mediji mi u oči tresnu fotke izbezumljene djece koja su nestala u Jasenovcu. Preživjeli se još sjećaju kako su gledali ubijanje majke, brata, sestre. Noću, u devedesetoj, urlaju od užasa. A prošlo je milijun godina.

Za koji dan gledat ćemo i slušati žrtve koje su preživjele Bleiburg. Opet plač, strava, politički analitičari, usporedbe. Koja je hrpa kostiju veća? Ona u Bleiburgu ili ona u Jasenovcu? A koja hrpa o \”Hrvatima\” ljepše poruke šalje? U Jasenovcu smo \”mi\” bili koljači. U Bleiburgu su zločinci bili \”oni\”. Jesmo li jedan jedan? Kosti, kosti, kosti, kosti…

Ruku na srce, koga zaista briga za te kosti osim potomaka ubijenih? U ljudskoj je prirodi da ubija, kolje, pali, razara. Da li bismo \”mi\” u Domovinskom ratu bili bolji ljudi da smo četrdeset godina tri puta dnevno gledali dokumentarac o Jasenovcu? Strastveno bismo voljeli Srbe, Cigane, Židove i potomke krivomislećih Hrvata?

Da li bi \”oni\” bili milostiviji da su, dok smo bili \”braća\”, skupa s nama gledali isti film? Da li smo krenuli u rat pedeset godina poslije Rata svih ratova jer \”nas\” bole blajburške rane a \”njih\” jasenovačke? Ja u to ne vjerujem. Ljudi, obični ljudi, zovu nas i \”mali ljudi\”, mi nismo opsjednuti poviješću osim kad to moramo biti.

Dok je Tito bio gazda hodočastili smo u Jasenovac. Danas, glumeći tugu, žalimo one koji su poginuli na Bleiburgu. Ni jedna od te dvije nesreće nas ne gađa u srce, zašto i bi? Mi smo samo bića koja glume suosjećanje sa žrtvama u skladu sa trenutačnom politikom. U posljednjih dvadeset i pet godina, otkako imamo Hrvatsku, kako je znao reći partizan i Titov general i najveći Hrvat među Hrvatima Tuđman, prihvatljivije je žaliti za pobijenim \”Hrvatima\” nego za \”njima\”, Ciganima i Židovima. Kakvo vrijeme takve suze.

Čovjek je u svojoj suštini fašist, ubojica, mrzitelj drugog i drugačijeg. Zašto bježimo od toga? Političari, ljudi poput nas samo tisuću puta bolje plaćeni, koračajući polako prema velikom kamenju nabijaju nam osjećaj krivice. Moji su roditelji, naši su preci pred sedamdeset godina klali. Treba li nas na to podsjećati? Zašto? Mi smo klali pred dvadeset i pet godina a klat ćemo opet ako bude zdravlja. Stalno na tom svijetu samo klanje jest.

Razorila bih sve spomenike. Neka kosti počivaju u miru i srcu onih kojima nešto znače. Tuga po zadatku je uvijek ruganje pokojnicima. Nije u kostima spas kako nam to poručuju i najnovije vođe. Mene muče krediti, besparica, boleštine, nezaposlena djeca, kapitalizam koji sve moje najdraže drži za grlo, mračna budućnost obojana crnom prošlošću.

Htjela bih živjeti u zemlji bez spomenika. Da jednom godišnje ne moramo lažne suze liti pred ekranima ili kamenjem lakše bismo liječili rane poslije posljednjeg rata, opuštenije bismo se pripremali za idući.

48 Comments

  1. sovilj dragan 27.04.2015
  2. Ich 27.04.2015
  3. Ich 27.04.2015
    • Ive 17.05.2015
  4. Maks 27.04.2015
  5. miloš škrbović 27.04.2015
  6. ivanka 27.04.2015
  7. ivanka 27.04.2015
  8. ju_di_ta 27.04.2015
  9. jana 27.04.2015
  10. obogaćeni uranijum 27.04.2015
    • Ich 28.04.2015
  11. villaspin anderson 28.04.2015
    • Ich 28.04.2015
  12. Ivan G.Kovacic 28.04.2015
    • obogaćeni uranijum 28.04.2015
  13. Ich 28.04.2015
  14. NESAVRŠEN 28.04.2015
    • Ich 28.04.2015
  15. sudija 28.04.2015
    • Ich 28.04.2015
  16. ju_di_ta 28.04.2015
    • Ich 28.04.2015
  17. general cash 28.04.2015
    • Ich 29.04.2015
  18. Branko 29.04.2015
  19. Branko 29.04.2015
    • Ich 29.04.2015
  20. kondor 29.04.2015
    • Branko 29.04.2015
  21. Mimi-Mini 29.04.2015
    • Kondor 30.04.2015
  22. Dragan Rakic 01.05.2015
  23. Ich 02.05.2015
  24. Ich 02.05.2015
  25. Ich 02.05.2015
    • Mimi-Mini 02.05.2015
  26. Srdjan 03.05.2015
  27. Mihailo Mikic 04.05.2015
    • Ich 04.05.2015
  28. slavica iz SA 04.05.2015
  29. jednamalaplava 04.05.2015
  30. Zlatica 10.05.2015