Stalno mi prijatelji šalju moje tekstove koji na nekom od portala skupljaju lajkove. U pravilu je, siročad moja ukradena, ispresijecana oglasima koji ljudima nude gaće koje uspješno skupljaju pišaku, tablete koje će im pomoći da im kurac stoji uspravno i u mrtvačkom sanduku, brzo otklanjanje vena…
Ti jadnici, osim što na meni zarađuju, možda misle i da mi je čast visjeti na njihovom smeću od stranica. Oni mene reklamiraju. Ne pomaže što im s vremena na vrijeme poručim da odjebu. Ovo što mi se danas dogodilo ipak je prevršilo svaku mjeru. Jedan portal, ne želim ga reklamirati, ukrao je moj tekst i još zabranio „prenošenje“ bez njihove suglasnosti. Ja ću ga ipak „prenijeti“, pa što bude, bude. Prvi je put osvanuo na blogu 27.02.2014. godine. Usput, objavljen je i u američkoj zbirci priča „Women in Clothes“. Amerikanci su me prije objave zamolili za dozvolu i još su mi platili.
KOSTUR SA NASLOVNE STRANE
Zapanjila sam se. Jedna od tri najbolje hrvatske teve voditeljice već mjesecima ne silazi sa naslovnica ženskih časopisa jer je najzad postala \”normalna\”. Presretno izjavljuje kako nakon tko zna koliko godina može na sebe navući suknjicu koju je nosila u osmogodišnjoj školi.
Žena u četrdeset i drugoj čuva suknjicu koju je nosila u osmogodišnjoj školi? Još je bizarnije što je sletjela na sve naslovnice tek kad je postala kostur. Zašto visokoobrazovana, pametna, lijepa žena sebe svodi na vješalicu za dizajnerske haljine koje su kreirali pederi opsjednuti guzičicama dječačića u četvrtom osnovne? Moderne žene svih godina nasjedaju manipulaciji plastičnih kirurga i zagovaratelja Dachau-looka. Privlačne smo samo kad možemo zaklepetati kostima?
Severina na svojim štapićima više ne liči na sebe. Angelina Jolie ima četrdesetak kilograma, u čizmama, Kate Middleton ima nešto sitno više od četrdeset na visinu od metar i sedamdeset i pet. Koliko ženu kad navrši tridesetu može pomladiti anoreksija? Nimalo. Naša voditeljica samo fotošopirana može izgledati kao djevojčica iz osmogodišnje škole.
Koji život? Dođeš uvečer doma, otvoriš frižider, izvučeš iz njega list salate, ubaciš ga u usta, zaliješ čašom vode i tako… Do kraja života. Jesmo li totalne luđakinje, mi žene? Definitivno. I dok naša voditeljica u gledanoj teve emisiji zbog koje je od sebe učinila to što je učinila leluja na tankim nogama, struk joj kao u ose, pokraj nje voditelj. Zadrigli muškarac u odijelu, sako mu puca, gledatelji samo čekaju kad će sa trbuha nekome iz publike lansirati dugme u oko.
Nimalo ga ne brine što liči na kasicu prasicu. Zna da su muškarci neodoljivi u svakom obliku. Nakon emisije, raskopčan, odlazi doma, tamo gurne glavu u frižider i krene ga čistiti od kulena, sira, pive i kolača. Nikad taj nije od mame tražio da mu iz njegovog ormara izvuče hlačice iz šestog razreda. Nikad taj neće dati intervju kako je ovih dana uskočio u hlačice iz sedmog razreda. Da tako nešto kaže odmah bi ga odvezli u ludnicu.
On nije lutak, on je osoba. Ne sviđa mi se samouvjereni debeljko zato jer je inkarnacija svih muškaraca kojima se, s pravom, živo jebe kako izgledaju. Život je samo jedan. Oni svoje trbušine ponosno nose, na svakom koraku dižu potkošulje i češkaju burad kad ih svrbi.
A mi… Pumpamo sise, brišemo bore, skidamo kilograme, vraćamo se u mladost u koju se nitko ne može vratiti. Prežalosna sam zbog one ženske. Nadam se da će ovih dana ipak napuniti frižider. Ako joj zbog toga prigovore neka punih ustiju promrmlja da je svoga tela gospodar.
Ma, bit ću iskrena. Zašto me ta priča toliko pogodila? Ovih dana uporno pokušavam na sebe navući svoju trudničku haljinu iz sadamdeset i pete. Ne ide pa ne ide. A vidi nju. Za koji će dan na ekranu skakutati u pelenama.
