“Ti si kriva”, čula sam Krešin glas. “Zlato”, rekla sam unuku, “budi precizan i ne reži.” “Ti si kriva.” “S tvojim ocem čitav život imam problema jer mi pedeset godina nabija na nos da sam kriva. Ili budi jasan ili odjebi.”
“Gledali smo utakmicu.” “Gledali ste utakmicu? Tvoj otac, MOJ sin, nikad u životu nije gledao ni jednu utakmicu. S kim si gledao? Zašto si pobjegao iz škole? Jesam li ti sto puta rekla da su nogometaši retardirani, krivonogi, muškoljupci, milijarderi koje ovaj glupi narod gleda jer živimo u poremećenom svijetu? Hrvati i Hrvatice trideset godina u ovom sranju od zemlje gladuju i kopaju po kontejnerima, a onda kad igraju naši svršavaju kad pobijede ili umiru od tuge kad izgube. Kockasti su postali naš Josip Broz Tito.
Ti majmuni nisu ni Hrvatska ni naši, to su plaćenici koji trpaju ogromnu lovu u džep jer je svijet ošo u kurac. Jesam li ti rekla da ću te se odreći ako ikad budeš gledao nogomet? Misliš da se zajebavam? I još igraju u Kataru. Znaš ti da meni svaki dan na netu izlijeće fotka jedne od žena šefa Katara i još mi naši portali seru kako je ženska stilska ikona. Jebe se meni za šestu ženu katarskog šefa, koga briga kakve naušnice baba nosi…”
“Nona, ti se uvijek na mene dereš…”
“A ti nisi normalan! Ja sam zaista za dragim bogom kamenje bacala. Tvoj je otac bio kreten, ali bar nije gledao nogomet…”
“I još me prekidaš, a rekla si da je to nepristojno prekidati kad ljudi govore, da to rade divljaci, nona ti si divljakinja.”
“Dobro, oprosti, ali nije lijepo gledati nogomet, bježati iz škole. Što je iduće? Grijanje žlice? Igla u žili?”
“Nona, gledali smo utakmicu u školi.”
“Ni to nije lijepo. Tvoj je otac bježao sa nastave i uvaljivao glavu u vrećicu s ljepilom, pušio je i pio iza škole za vrijeme nastave, ali nikad, nikad, nije pobjegao iz škole da bi gledao one majmune…”
“Nona, utakmicu smo gledali na satu. Igrali su Hrvati protiv nekih drugih, mi smo svi morali gledati, najprije za vrijeme njemačkoga, a poslije za vrijeme povijesti jer utakmica jako dugo traje…”
“KREŠO!”, urliknula sam, “lažljiva, mala svinjo. LAŽLJIVA SVINJO! Kakvo gledanje utakmice za vrijeme nastave? Hoće li onda i kirurzi ostaviti anesteziranog pacijenta na stolu i krenuti navijati? Hoće li Hitna ostajati u garaži kad naši budu igrali? Hoće li autobusi stati? Avioni? Kamioni? Život? O čemu ti govoriš, svinjo lažljiva?”
Krešo je plakao. Čula sam kako cvili: “Ti si svinja kad mi ne vjeruješ…”
“ŠTO SI NONI REKAO?”
“Da si svinja kad mi ne vjeruješ.” Dijete je tako tužno zavijalo da sam mu povjerovala. Otišla sam do sudopera i popila tri Apaurina od nula pet.
“I još ću dobiti zbog tebe ukor.”
“Kakav ukor?”
“Kad je profesorica uključila televizor ja sam rekao, jebe se meni za utakmicu i te krivonoge pedere milijardere. Hrvati su glupi narod. I još sam rekao profesorici iz njemačkog, i vi ste glupača kad za vrijeme radnog vremena puštate utakmicu i još sam joj rekao, pička ti materina glupa…”
“To si učiteljici rekao? To? Jadna žena.”
“A zašto me je izbacila iz razreda?”
“Nije ona kriva.”
“Nona, tko je kriv?”
Ja sam rekla: “Ne plači, Krešo. Za svaki ukor, za svako tjeranje iz učionice nona će ti dati petsto kuna.”
Dijete se nasmijalo. “Bit ću bogat.”
I ja sam se nasmijala: “Nećeš.”
(Ilustracija: Midjourney)
