O, hvala ti dragi Bože da sam dočekala i ovaj dan. Dva hrvatska muža usudila su se dignuti glas prosvjeda protiv odluka ovog našeg sirotog Stožera.
Evo priče. Stožer je zbog korone zatvorio sve dvorane u kojima su mladi i stari vježbali jer im je netko davno rekao da zdrav duh stanuje samo u zdravom tijelu. Osobno sam pogođena. Moj jedanaestogodišnji Krešimir, zovemo ga Krešo, ima hrpu zlatnih i srebrnih medalja, atletikom se bavi otkako ga je mater sa sise skinula. I sad, preko noći, dijete mora čučati doma. Možda je čak, sačuvaj me, bože, prepušteno samome sebi, otkrilo kako uz pomoć do sad nevine ručice bludno griješiti?
Sve će proći pa i korona, tješila sam se. Istovremeno sam bila i ljuta. Za vrijeme prve korone gospodari naših života zatvorili su mi Krešu, ali su dozvolili mužjacima s Hvara da bez distance na Jelsi nose divovski križ. Uzalud sam okolo pitala zašto i korona od križa bježi poput vraga. Nitko mi nije znao odgovoriti, diktatori su šutjeli.
Evo opet zatvaranja. Trust mozgova nije zaključao velike centre jer su u rukama stranaca, a nama Hrvatima je odavno jasno da su stranci Bog, a Bog davno reče: “Ja sam gospodin bog tvoj i nemaj drugih bogova uz mene.“ Zato u ove koronarne dane odlazimo u lidlove i kauflandove i šparove. „Nitko nam ništa ne može, mi smo jači i od sudbine“, pjevao bi Boris Novković da nije zaključan.
Ne može nam nitko ništa ni ako odemo u crkvu jer je korona izbjegava onako kako katolici izbjegavaju smrtne grijehove. Zna se što se smije raditi u bilo kojoj katoličkoj crkvi na kugli zemaljskoj. Smije se sjediti, moliti, pjevati, i, ako si dijete, pušiti velečasnome kurac ili mu dozvoliti da ti ga uvali u riticu. To su opće poznate radnje protiv kojih ni jedan pravi katolik neće dignuti glas, ali…
Ali…Dva hrvatska muža, zovu se Mario Valentić i Šimun Cimerman, fitness treneri kojima je Glas Struke ukinuo pravo na rad, opstanak i život, rastegnuli su strunjače u crkvi i tamo vježbali u znak prosvjeda protiv diskriminatorske odluke. Akcija za svaku pohvalu. Dečki pitaju: zašto u laičkoj Hrvatskoj nisu u pravima izjednačeni katolici koji žele pjevati i katolici koji žele vježbati? Da smo svi u Hrvatskoj katolici to nam je valjda jasno. Prosvjedovali su i u ime moga Kreše, inače ovo ne bih pisala. Ja se bunim kao i svi ostali, samo kad je u pitanju moj vlastiti interes.
Sve bi prošlo bez frke da se nije javio neki Batarelo, nisam ga guglala pa ne znam who the fuck is Batarelo. Ovo sam napisala na engleskom jer je lik toliko nepismen da mi ne ide u glavu da je Hrvat. Pa je onda taj Batarelo pozvao „sve ljude dobre volje bez obzira na političko opredjeljenje“ da osude ovaj zločin. I još je najavio. „Pratit ćemo i sve medije i ‘društvene komentatore’ kao i političare da vidimo imaju li uopće imalo civilizirane uljudbe da ovaj čin osude ili će odobravati i poticati zlobne činove.“
U proteklih trideset godina često mi je znalo pasti na pamet zašto se za moja prava u Hrvatskoj bore ljudi koji ne znaju hrvatski. Preciznije, neka se bore, ali neka nauče hrvatski jezik. Nije teško ako ti je poslanje pozivati na džihad u ime širenja „uljudbene civilizacije“.
Nakon što je jadničak Batarelo popizdio oglasili su se mnogi Hrvati i Hrvatice opsjednuti borbom za mir i dobro, ipak je Božić pred vratima, i nagovijestili da će onaj dvojac skratiti za glavu, samo nagađam, ako ne napuste prostor „crkve Sveta Mati Slobode“ kako je zove Batarelo. Who the fuck is Batarelo? Zna li tko?
I odoše ona dvojica. Bolje krepati od gladi nego da ti hrvatski katolici mirotvorci i dobročinitelji u ime civilizirane civilizacije razvale glavušinu križinom veličine onoga s Jelse.
Priznajem, kad sam pročitala da je Batarelo najavio, pratit ćemo…Usrala sam se. Mi ćemo pratiti. Mi? Tko su „mi“? U ona prokleta, mračna vremena nesretne je ljude samo Udba pratila k’o sudba. Je li moguće da nam je ova korona pokazala da na ovim našim prostorima stalna samo Udba jest?
