Zoran Milanović održao je danas na Pantovčaku izvanrednu konferenciju za medije glede “slučaja Turudić”. Turudić bi trebao postati glavni tužitelj. Ta je vijest doprla čak i do građana Hrvatske koji, obuzeti nadom da će nešto naći u jednom od hrvatskih kontejnera, ruju li ruju. Ne moš od Turudića pobjeć da ga jebeš.
Pa nam je Milanović, ozbiljan, priseban, pristojan i tako očito očajan objasnio kako za sve nas koji smo ga gledali, slušali ili pratili preko portala nade nema. Hrvatska je velika poput manjeg predgrađa Londona, Hrvatskom vlada mafija otkako je imaju.
Sve mi to znamo, svi mi to osjećamo. Na sudovima posebno. Sudski postupci traju desetljećima, pravda pobjeđuje na kraju ako je platiš, ovo nisu Milanovićeve teze nego moje. On misli da je “samo manji dio pravosuđa” korumpiran, a izvanrednu konferenciju je sazvao da bi, koliko je to u njegovoj moći, to nije u njegovoj moći, spriječio još jedan zločin mafije koja sve nas drži za vrat.
Uzalud ti trud, sviraču, mislila sam dok sam ga slušala. Ipak, na neki sam način bila dirnuta i njegovim državničkim nastupom i njegovom dobrom namjerom i njegovom nekakvom sitnom vjerom da će, eto, velikim korakom učiniti nešto veliko za Hrvatsku.
Što nam je otkrio Milanović o Turudiću kandidatu za glavnog državnog tužitelja? Turudić je u više navrata kontaktirao Mamića koji je u to vrijeme bio okrivljenik pod tajnim mjerama, protiv njega se vodila istraga, a Turudić je tada bio predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, istog suda koji je odlučivao o istrazi, jamstvu i ukidanju istražnog zatvora gospodinu Mamiću.
To su nesporne činjenice. Kako taj šturi pravnički jezik prevesti na svima nama razumljiv? Predsjednik tvrdi, za to ima dokaze, da je Turudić potpuno nepodoban za obavljanje jedne od najviših funkcija u pravosuđu.
Pitam se, bez cinizma, je li moguće da Milanović misli ono što govori? U Hrvatskoj je nepodoban za najvišu funkciju u pravosuđu netko tko se godinama druži s kriminalcima? Obrnuto. Samo kriminalci mogu u Hrvatskoj obnašati visoke dužnosti. Ostalima su vrata zamandaljena.
Bilo je zanimljivo jedno od novinarskih pitanja. Postoji li snimak razgovora koji su u automobilu u nekoliko navrata vodili Mamić i Turudić? Naravno da postoji. Živimo u vremenu kad se svaki razgovor snima “da bi se unaprijedile naše usluge.” Da bi SOA, Sigurnosno obavještajna agencija, za neznalice, unaprijedila svoje usluge ona je te razgovore snimila. Ne za uši nas jadnika.
Njih je čuo Plenković, čuo ih je i Milanović. Nebitno. Saznali smo da noći o pomoći u automobilu čavrljaju kriminalac i sudac. I glupome dosta.
Hrvatskom vlada mafija. Građani nemaju ni jedan instrument koji bi im mogao poslužiti da se izvuku iz zagrljaja opakih kriminalaca koji nas dave već desetljećima. Što možemo učiniti? Pozvati ih na večeru pa izrešetati šmajserima? Tako se to radi u filmovima.
Mi smo nenaoružani, neorganizirani, opranoga mozga i opsjednuti svakodnevnom borbom za goli život. U tom kontekstu nam se svima skupa jebe hoće li Turudić biti glavni državni odvjetnik ili neće. Znamo Plenkovića. Capo dei capi neće popustiti. Da i popusti umjesto Turudića došao bi Turudić. Zato je Milanovićev entuzijazam jednak onome koji čuči u čovjeku opsjednutom nadom da će u bordelu naletjeti na djevicu koja čak ni pušiti ne zna.
Naša vlada, naš sabor, naša oporba, čitava naša zemlja je bordel u kome se zna tko je tko. Mi građani smo jeftine kurve na kojima je da šire noge dok ne krepaju od neke spolne bolesti. Mnoge su pobjegle pa ih zamjenjuju jeftinije. Bacite oko na raznosače hrane, prodavače kruha i radnike na gradilištima, za sada.
Nema veze. Mene je Milanovićev nastup, koliko god bio naivan, razveselio. Kako običnoj hrvatskoj kurvi malo treba? Ili smo ipak, mi očajnici, danas, slušajući Milanovića, dobili mnogo?
Ja se osjećam poput šugavog psa na samrti kome je dobačena grickalica.
