Tri komada mesine napalo na Platku, brdu iznad Rijeke, HGSS-ovce. Zašto se u Hrvatskoj zbog toga digla velika frka? Nema hrvatske tipkovnice po kojoj ne lupa neki nadrkani Hrvat ili bijesna Hrvatica. Kako vidite i ja sam članica mnogobrojne ekipe.
Ništa čudno. Za građane ove septičke jame Hrvatska gorska služba spašavanja i vatrogasci jedini su naši heroji. Ti ljudi već trideset godina drže glavu u torbi da bi nam spasili život ili voljenu mačku. U zemlji bez heroja u kojoj ništa nikome nije sveto HGSS-ovci su melem za duše naše.
Zato smo svi za tipkovnicom, zato jebemo mater i oca i policiji i hadezeovcima i sudovima i političarima i vladi i saboru i… Neće to dugo trajati. Za koji će dan neka sutkinja silovatelja djevojčice osloboditi jer je bio dragovoljac ili jest član vlade. Sve su to kod nas olakotne okolnosti za zločince širokoga spektra.
Neki se možda još uvijek sjećaju gada koji je ubio dvije djevojke na zebri. Na slobodi je jer je član “ugledne” porodice, a i studirao je u inozemstvu. Ima li smisla nabrajati presude hrvatskih sutkinja i sudaca? Njihove cijene koje je objavio Mamić? Treba vjerovati kriminalcu i kad istinu govori.
Slabo mi pamtimo i bolje da je tako. Blažen smo mi narod. More nas glađu, besparicom, nepravdom, nasiljem, lažima, besramnošću, a mi tipkamo li ga tipkamo i tako trideset godina. Tko tebe kamenom, ti njega fejsbukom.
Priznajem, ovaj napad na dečke iz HGSS-a od strane onih čudovišta pogodio me u srce. Ne znam što me više zgrozilo, zločin ili objašnjenje od strane policije. Vratilo me u prošlost. Bilo je to pred petnaestak godina.
Moju riječku prijateljicu je uporno zlostavljao bivši muž. Mlatio ju je na ulici, slao joj prljave poruke, lupao na vrata….. Pomoći, naravno, niotkuda. Srećom, žena je imala maštovitog prijatelja. Njezin je prijatelj imao prijatelje.
Jedne je noći, bilo je oko dva ujutro, riječki nasilnik krenuo prema stanu bivše žene. Lupao je, urlao, prijetio, pokušavao razvaliti vrata. Nije uspio. Pa je odustao. Pred kućom su ga u mraku sačekala trojica muškaraca. Zgrabila su ga, uvukla u grm i bez riječi mu slomila svaku kost u tijelu.
Jučer sam bila na Korzu. Srela sam ga. Sjedio je u invalidskim kolicima. Uvijek ga lijepo pozdravim i pitam, kako ste?
Njemu je drago što sam ljubazna, meni je drago što on nikad neće stati na noge. Bivšoj ženi više ne šalje poruke, koncentriran je na fizikalnu terapiju.
Možda za Hrvatsku ipak ima nade? Kad bismo svi mi tipkači odjebali tipkovnice, a zgrabili u ruke šipke ova bi zemlja bila bolje mjesto?
Razgovarala sam o tome s jednim dobrim, riječkim, bivšim policajcem. Složio se sa mnom. “Samo, morate paziti na jedno. Uvijek ostaviti mobitel doma.” Lako reći. Bivši riječki policajac ne zna ništa o nama Hrvatima.
Ne mogu nas oni toliko jebati koliko mi možemo tipkati.
(Ilustracija: Midjourney)
