Godinu dana ljudi na Banovini žive poput Židova u nacističkoj Njemačkoj. Oni nisu ljudska bića, oni su smeće koje su Plenković i ekipa ostavili da trune u barakama, kontejnerima, štalama. Ubijaju ih hladnoća i vrućina i jeziv osjećaj da ni oni ni njihova djeca ni unuci nikad neće postati ljudi. Prezreni od svojih gospodara šute užasnuti sudbom kletom.
Plenković i njegovi oficiri vjerojatno su dugo razmišljali kako na to nešto što šuti i pati hraknuti tako da tome nečemu bude jasno, užas je vaša stvarnost, užas će biti i vaša budućnost. Zato su za njih snimili spot. Čitava je Hrvatska istovremeno slušala što ciničnom, zlom Plenkoviću i njegovoj opakoj ekipi treba da bi na godišnjicu tragedije glasno svršili. Ne, ne, ni Goebbelsu u njegovim najboljim danima ne bi mogla pasti na pamet tako morbidna ideja.
Razorena Banija ili Banovina je ogledalo zemlje u kojoj živimo. Hrvatska je koncentracijski logor ma koliko mi šutjeli o tome. Postoje podaci. Stotine tisuća, stotine tisuća građana ove zemlje gladuje. Tisuće bježi iz ovog užasa i ostavlja sve za sobom. Mladi danima i noćima bulje u ekrane i čekaju da im jadni roditelji kupe tenisice iako su dovoljno stari da bi mogli imati svoju djecu, kad bi mogli.
Hrvatskom vlada, očaj, užas i beznađe. Ne, nije u koroni problem. Protiv korone postoji cjepivo. Plenković i ekipa su Hitler u našem sokaku, a mi smo Židovi. Kad na to tako gledamo, onda nam je jasno da nam spasa nema. Nema?
Prosvjed na Rosenstrasse (Ulica ruža), u Berlinu održan je tijekom veljače i ožujka 1943. godine. Ovu demonstraciju inicirale su nežidovske supruge i rođaci židovskih muškaraca i nevjernika koji su bili uhićeni, čekala ih je deportacija u koncentracijske logore. Prosvjedi koji su se odvijali tijekom sedam dana nastavljeni su sve dok muškarci koji su bili zatočeni nisu pušteni. To je trajalo cijeli tjedan, po ledenom vremenu, usred Berlina 1943. Godine. Napokon je protest žena u ulici Rosenstrasse, bijesnih, očajnih i nesputanih bilo kakvim prijetnjama, nagnao nacistički režim da se povuče. 1700 berlinskih Židova kojih se Gestapo želio ‘konačno riješiti’ okupili su se zajedno u židovskoj zajednici na Rosenstrasse u blizini Alexanderplatza, bili su oslobođeni.“
Ljudi na Baniji ili Banovini su nama građanima Hrvatske ono što su židovski muškarci u Berlinu 1943. godine bili svojih ženama. Srce. Oni su im bili srce. Što čekamo? Mora li crkavanje biti naša sudbina? U Berlinu je 1943. Hitler pustio na slobodu Židove. Zašto mislimo da su Plenković i njegovi egzekutori neuništivi? Ljudi, zločinci su nam raskomadali srca.
Je li moguće da danas u Hrvatskoj na pragu 2022. godine ne postoji baš ni jedna Ulica ruža?
