Netko je rekao kako će megamarketi nakon Božića opustjeti. Zato sam ove subote uvečer ušla u onaj pokraj moje kuće.
Tamo je bilo milijun ljudi. U repu sam čekala satima. Preda mnom bezbroj kolica, u njima brda robe. Gmizali smo prema kasi. Ne podnosim zrak u robnim kućama i marketima. Srce mi skakuće, gubim dah. Rekoh, dugačka se kolona vukla prema umornoj gospođi žute, masne kose. Bila mi je sve bliže.
A onda se u red ubacio nabildani kreten. Izbrijana glava, uska, crna majica, crne traperice, naušnice u ušima, vjerojatno staklene, nema majmun love za brilijante. Stanite, rekla sam, ne možete jednostavno uskočiti… Ne znam, ne sjećam se kad mi je prvi put rečeno da je svaka žena normalno ljudsko biće tek kad uz nju stoji samo njen muškarac. Jesam li imala šest godina, sedam, deset…
Otkako znam za sebe, slušam da su normalne samo udane žene ili one koje godinama žive s istim muškarcem. Sve ostale dijele se na mlade cure koje će se udati, zato su, iako same, normalne, i one druge koje su ludare, precizno rečeno komadi \”gladni kurca\”.
Kužite što želim reći? Nas žene definira posjedovanje ili neposjedovanje kurca na dulje staze. Sve od malih nogu znamo što je kurac. To je ono što mi nemamo i zato smo nesretne. Da ga imamo, pišale bismo u dalj, igrale se njime, štrcale, po svlačionicama ga tražile među nogama oznojenih komada. Da, da imamo kurac, ne postoji normalna žena koja ga ne želi imati, gospodarile bismo svijetom i jebale niža bića.
S godinama se većina nas ipak pomiri s jezivim hendikepom pa svoje traume i svoj osjećaj gubitka rješavamo hvatanjem svoga mužjaka za kurac. Držanje njegova kurca u našim šakama smiruje nas i čini moćnima, ponovit ću, i totalno normalnima. I opet ću ponoviti, samo ludare hodaju svijetom bez kurca u pričuvi.
Naravno, naravno da vam je ova priča poznata, i vi ste sretnice, ne viri vam kurac iz očiju pa da ne znate o čemu govorim. Kuhate, perete, peglate, brišete ekran televizora, močom vitlate po podovima, svake večeri molite boga da ono što vas čini normalnima bude što mekše i manje makar je vaša snaga upravno proporcionalna s njegovom tvrdoćom i veličinom. Ako ga vaše čarobne ruke, usne, prsti, ulja, kreme, rukavice učine krepkom mrcinom, idućeg ćete dana dobiti cvijet, čokoladu, Extru, a vlasnik životinje će nakon ručka staviti suđe u suđericu, ako je prazna.
Ako nije, neće je isprazniti, sve ima svoje granice, ali neće ni popizditi zato što ne može dograbiti svoju omiljenu čašu za crno vino. Znam, znam koliko je teško, nakon deset godina braka, nakon toliko godina jedinog normalnog života, prisiliti svoje ruke da krenu prema njemu.
Ali, kako rekoh, većina nas je normalna, grabimo ga i mislimo kako ćemo, “poslije“, ipak nekako ugoditi sebi. Bolje da ti bude pun kurac kurca nego da si gladna kurca, ako me kužite, a kužite me. Sirotice moje, kruh “normalnih žena“ ima deset kora.
Vidite, nije mi najjasnije da li mi je ovaj uvod baš trebao, kad vam je sve jasno. Nažalost, pravi sam davež. Stalno mi se čini da ljudima sve treba objasniti nadugačko i naširoko, uvijek ispočetka kretati ispočetka. Zato me ljudi ne vole. Smatraju me normalnom ženom, ali dosadnom do pakla. Idem dalje, preciznije, vraćam se na početak. Opet sam u onom marketu, onaj kreten je skočio preda me, gledam mu u izbrijani potiljak i govorim, čekajte, mi smo u ovom repu satima… Znam da sam vam to već rekla.
On se okrenuo prema meni i siknuo, babo, popuši mi kurac. Babo, popuši mi kurac! ????? Jeste li ikad doživjele nešto slično? Eto, vidite. Nisam se svađala s njim. Mladi su danas nervozni, mogao me tresnuti, moje porculanske navlake koštaju pravo bogatstvo.
Nisam se ni naljutila, osluškivala sam zvuk njegovih riječi…. Babo, popuši mi kurac… Ta je rečenica u mojoj glavi izazvala neke slike. Sjetila sam se nogometnih utakmica, divlje publike koja je urlala na tribinama i izbezumljenih nogometaša koji su se hvatali za kurac i nudili ga bijesnoj publici. A i moj muž često zna reći kako će onoga dana kad bude krenuo u penziju šefu ponuditi svoj kurac na pušenje.
Što želim reći, što sam spoznala, što ću podijeliti s vama? One sam subote u onom marketu na kasi shvatila da muškarci svijet oko sebe vrijeđaju svojim kurcem. On im je mesnato, nabreklo oružje koje bi neprijatelji trebali popušiti tako da im se okrene želudac, tako da se udave ili bar izrigaju?! Opa?! Hej! O čemu se ovdje radi? Sve, mislim, sve mi žene znamo da je posjedovanje kurca naša jedina prava sreća.
Istovremeno muškarci, vlasnici kurca, smatraju ga nečim što će neprijatelju zagaditi usta? Slažete se sa mnom, ovo je vrlo, vrlo zanimljiva tema, totalno nenačeta. Da sam nekakva znanstvenica, baš bih se uhvatila posla.
Kako kurac istovremeno može biti dokaz normalnosti, izvor najveće sreće, dobitak na lotu, toplo oružje i uvreda? Ne može. Što je onda kurac? Zašto muškarci teret u svojim jajima doživljavaju kao govno kojim će neprijatelju začepiti labrnju? A možda je u njihovoj percepciji kurac uvreda samo kad je spreman za pušenje? Svi su oni zapravo najsretniji kad imaju pahuljicu među nogama?
Ili ova priča još jednom dokazuje da su muškarci u pravu i onda kad su kontradiktorni? Vlasnici kurca su ti koji određuju kad je kurac uvreda, a kad bronhitičaru doček Nove godine na Lošinju? Kako je to žalosno. Baš žalosno. Toliko tužno da padam u iskušenje, gotovo izgovaram kako mi je pun kurac vlasnika kuraca, tih…
Ovo zaboravite! Ništa nisam rekla. A kad bih i htjela govoriti, ne bih mogla. Ja, trenutno, samo razmišljam. A samo razmišljam jer su mi puna usta.
