Moji srednjoškolski dani bili su najčišći horor. Profesor iz fizike, totalno zbunjen, stalno okrenut prema ploči, mrmljao je i pisao formule koje je razumio on i jedan genijalac njemu sličan. Povremeno se znao baciti preko balkona, nitko ne zna koliko se puta pokušao ubiti, svaki put bi se nakon oporavka vraćao u razred još očajniji i bolesniji. U školi je radio do mirovine.
Naša profesorica iz matematike bila je osebujna žena. Sinčića je zvala Mali Vlak. Kako je naša gimnazija bila u istoj zgradi u kojoj i osmogodišnja škola profesorica bi svaki put kad bi njeno dijete izašlo iz zgrade skakala do prozora i sa trećeg kata urlala: \”Mali Vlak, Mali Vlak…\”
Profesorica iz biologije bila je bivša časna sestra koja nas je žestoko mrzila. Uvijek je gledala u pod, na ulici nikad ne bi odgovarala na naše pozdrave… Imala je pljoskicu u jednom od džepova sakoa, nosila ga je i ljeti i zimi. Dok smo rezali žabama trbuhe znao nas je omamiti smrad starog graničara, brendija, šljive, nečega što su tada dudlali alkosi.
I profesorica iz filozofije bila je pijanica. Vesela žena, crvenokosa, svoju ljubav prema kapljici, preciznije rečeno litri, nikad nije skrivala. Mi smo to uvijek koristili kad bismo osjetili miris ispitivanja u zraku. Čitav bi razred sakupio lovu za bocu bilo čega, onda bi netko od nas imao \”rođendan\”, to bi rekao profesorici i poželio joj nazdraviti. Nikad nije odbila.
Vrag bi ipak uvijek došao po svoje. Pet dana pred kraj polugodišta ili godine čitav je razred bio neispitan, u takvoj frci ni boce nisu pomagale. Nekad bi ocjene upisivala trijezna, češće pijana, kriteriji su joj bili totalno nejasni.
U ono mračno doba kada djeca nisu imala baš nikakva prava a roditelji su uvijek bili na strani profesora, instrukcije jedva da su postojale, nije nam padalo na pamet žaliti se, pisati peticije, tražiti da nam profesori budu suvisli ili bar trijezni. Sve nam se to činilo normalnim, nosili smo se sa frkom kako smo znali i umijeli.
Danas? Danas je drugačije? U gimnazijama ne rade pijanice, luđaci, histerične majke prvašića koji imaju čudne nadimke… Ovo je drugo, drugo vrijeme? Ne znam. Moja djeca nisu upisala gimnaziju jer ja nisam htjela da prolaze kroz ludilo koje sam ja preživjela. Drago mi je što su završila Hotelijersku školu u Opatiji koja jest neka vrsta gimnazije ali bez elemenata strave i užasa.
A gimnazije… Zašto uopće pišem o ovoj temi? Na svom sam blogu pred nekoliko mjeseci opisala muke kroz koje prolaze klinci koji pohađaju jednu riječku gimnaziju. Rekoše mi da u njihovoj školi radi profesorica koja kao da je iskočila iz mog vremena. Suosjećam sa tom djecom pa sam o tome napisala tekstuljak bez namjere da njime dignem Rijeku na noge. Doduše, napravila sam frku ali ona nije odjeknula. Naši mediji prodaju tezu da je problem uvijek u mladim divljacima, nikad u ludim profesorima.
Djeca su mi zahvaljivala, pozdravljala me preko maila a ja sam se, na trenutak, vratila u tužnu mladost. Izbrisala sam to iz glave, kad… Evo pisma ovih dana. Javiše se roditelji. Štovana gospođo, ne znamo što ćemo ni kamo ćemo. Profesorica je nemoguća, naša djeca luda, prije svakog kontrolnog piju sredstva za smirenje… Napisali smo pismo Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, na ruke ministra Radovana Fuchsa i Agenciji za odgoj i obrazovanje, na ruke ravnatelja prof. Vinka Filipovića, nitko nam ne odgovara.
Preko 80% naše djece ide na instrukcije, za dva školska sata plaćamo od 120 do 150 kuna, neki i 200 kuna… Pismo pretužno i predugačko, nešto me ipak zainteresiralo. \”Prošle školske godine roditelji i razrednica jednog razreda napisali su peticiju da se profesorica…. suspendira iz njihovog razreda, svoje su potpise ovjerili kod notara, njima ona više ne predaje…\”
Prvo što mi je palo na pamet bilo je, zašto ovi koji mi pišu ne odu do notara? A onda sam shvatila, ne može čitava škola notaru. Možda bi se mediji tada ipak koliko toliko uznemirili i tako načeli ogroman ugled koji uživa ta riječka gimnazija.
Malo me i zasmetalo kako roditelji olako prelaze preko činjenice da im se ne javljaju ni Fuchs ni Filipović a mene dave? Upitala sam ih zašto se na kraju pisma nisu potpisali. Ni Fuchsu, ni Filipoviću ni meni. Odgovorili su mi da se boje za sudbinu svoje djece. Profesorica je Sistem oni su nitko i ništa. A ja im mogu pomoći. Neka spomenem kako se zove njihova gimnazija, trebala bih napisati koji se razred oslobodio aždaje uz pomoć notara i u detalje opisati kroz kakve užase već godinama prolaze njihova sirota djeca.
Ja imam moć jer radim u medijima. Ja i moć? Da su klinci gospođi profesorici izbušili automobilske gume, polili je ledenom vodom, podmetnuli joj nogu, sve bi to bila vijest za naslovnice. Mrcvarenje djece u hrvatskim
državnim ustanovama jednako je banalno i medijski nezanimljivo poput svakodnevnog mrcvarenja njihovih roditelja na svakom mjestu i na svaku temu.
Koga briga što rade ludi profesori u zemlji u kojoj su tema samo luda djeca. Možda će jednom, daj bože, luda djeca izrasti u lude ljude i Hrvatsku pretvoriti u Tunis ili neku sličnu zanimljivu zemlju. Do tada, dragi nepotpisani roditelji, plaćajte instrukcije i pijte apaurine.
Objavljeno 25.1.2011. u Nacionalu.
I moji su srednjoskolski dani uglavnom bili horror. Moj predavac iz fizike, ne mogu reci profesor, jer on to nije ni bio, bio je pijan svaki dan. Na predavanje je cetiri+dvije godine dolazio u istom izmascenom i izflekanom od alkohola kaputu, smrdio je, ne samo na alkohol i cigarete nego i na sve druge smradove. Prve moje godine u gimnaziji iz fizike sam imala 4. Druge godine predavao je potpuno isto gradivo iz potpuno iste knjige i ja sam potpuno isto znala i odgovarala, ali – pala sam. Na popravak, pa na godinu. Moj predavac iz matematike, ne mogu reci profesor jer to nije ni bio, bio je izkompleksirani student necega u Zgbu ali posto je rodom bio iz tog gradica tu su ga udomili po nekoj liniji. Naime, njegova zena je bila zavrsila nesto pa se zaposlila, pa su zaposlili i njega. Ona je bila zgodna i svi su muskarci gledali za njom a ni ona nije bila imuna na njih, pa je to nasem matematicaru povecavalo komplekse nize vrijednosti koje je lijecio na onim djacima kojima je matematika bila bolna tocka. To sam bila ja, plus sto je moj rodjak bio predsjednik opcine i bio ono sto je morao biti tj komunista, pa je slavni matematicar nasao za zgodno da se izivljava na meni. Pa se tako udruzen sa fizicarom okomio na mene pa me i on srusi na popravak pa na godinu. 71-e godine. Te otuda otuda one moje cetiri+dvije gimnazijske godine. No, ne lezi vraze bila tu stvarna profesorica iz Hrvatskog, cista Senjanka, gdje sam ja blistala pa mi ona bez dvoumljenja davala petice. Bio tu i stvarni profesor Engleskog, cisti HDZovac koji se odusevljavao mojim darom za jezike. Kad je poceo ovaj zadnji rat matematicar se proslavio slanjem tudjih sinova da ginu za domovinu, a fizicar je krepao puno prije. Ja danas govorim, pisem i citam Engleski bez muke i sa pozitivnim zanimanjem pratim rad mog “engleza”; sa postovanjem pricam o profesorici Hrvatskog, pisem i uzivam kad mi Englezi na engleskom jeziku ocijene moje radove visokom ocjenom.
Dok ćemo i dalje šutjeti o takvim slučajevima i ne potpisivati se ispod svog mišljenja i stava, bit će tako i nama i našoj djeci. Dok naša luda, indigo djeca ne izrastu u ljude, možda baš te koje neće biti strah misliti i reći…kao i gospođu Rudan.
Moram pohvaliti svoju profesoricu iz ” Marksizma i ..”, tada
je imala 26 godina koje je bolje nosila nego svoje kratke suknje.
Ja sam tada bio maturant s hrpom hormona.
Jedino se tada nisam bunio što sjedim u prvoj klupi.
Najbolje je bilo pred kraj godine kada je nosila prozirne košulje
od indijskog platna.
Pošto smo bili muška škola bila je često tema muških razgovora.
Nakon puno godina još se rado sjećamo profesorice.
Svom silinom argumenata skoro je od mene napravila ateista.
Pozdrav ” Šuvarovoj generaciji “
U “pokojnoj” Autrougarskoj i u “truloj” Kraljevini taga nije bilo. Ucenici, profesori i direktor su bili jedno. Secam se u Beogradu “Druge muske” ili “Trece muske” te “Druge zenske” pa “Ruske gimnazije”. Te skole su podigle tursku provinciju na evropsku razinu. Ali kada nam je Broz doneo slobodu i uputio drustvo prema vecnom nebeskom komunizmu ne da smo svi imali teskoce sa svima u skoli, nego nam je van skole dosla glavom ministrica. I onda tesko svima. Unela je nepismenost, otudjenost, mrznju .Ukinula je postenje i ozakonila prevaru. Odlicni ucenici su bili izbacivani iz skola. U neke skole je uvela gomilu ulicara koji bi izudarali odlicne ucenike. Najtalentovaniji bi zavrsili na robiji kao Bora Pekic ili Bogdan Bajsanski.
Od 27.III.1941 sve te vlasti su unistavle ljudsko u Jugoslovenima. Sta vam je ostalo nego da se profesori napijaju, a djaci drogiraju.
Da bih se oslobodio te more, napisao sam kasnije knjigu (samo za prijatelje) “Wylczi bilet Mihala Szaszkiewicza” – proteran medju vukove.
Ne krivite narode po svetu
Sami sebe sto ste Brozu dali
Nisi krive na nebu prilike
Neg su krivi na zemlji neljudi.
Sa postovanjem
Vas Michael Shaskevich USA
shaskevich@aol.com
Haha, da. Ma svi smo imali ovakve nekakve likove u školi. Ma ja se sjećam samo najboljih. Neću vas daviti njima, dosta davim sve oko sebe onime što su od mene napravili.
Nego, Vedrana, zašto vi ne koristite Twitter? Danas sam pratila live suđenje Assangeu iz sudnice u Londonu, pratim i Egipat live, Tunis, svašta. Al Jazeera i Twitter. Assange opet u petak, 10:30 GMT. Tko bi vjerovao ovim našima pomislio bi da ništa u svijetu s nama nema veze, kao da smo na Marsu. Moji najdraži novinari jave kad nešto napišu pa se može čitat, retvitat drugima, samo vas nema.
Šteta. Rado bih vas retweetala. 🙂
ja sam očito iz nekog međudoba. kod nas su profesori bili solidni, bilo ih je dva tri koje smo zajebavali redovno, ali smo ih voljeli. bila je jedna lezba (naravno iz tjelesnog), bio je jedan koji je volio popit(predavao je, gle čuda, psihologiju), bio je jedan koji se bojao vlastite sjene(stari neženja,predavao je fiziku, uvijek smo se vadile kod njega kao da smo dobile menzis pa bi se on postidio i pustio nas bez pitanja sa sata). zatim je tu bila stroga baba roga, žena koja nas je tlačila, davala nam kolčeve i mi smo ju mrzili(i nikad ju nismo poštivali jer je bila kuja, ništa nas više nije naučila od onih koje smo zajebavali jer su bili popustljivi). bio je tu i šarmer, profesor koji se palio na mlade školarke. uvijek smo to koristile kad je bilo vrijeme za odga mi učenici smo bili isto solidni. od nas tridesete u razredu, petoro nas je bilo poznatih po markiranju,petero je bilo onih koji su bili odlikaši, jedan probisvjet a ostali su bili tu sampopunili razred. i znate šta? uvijek bi se vratila u te dane!
blog vam je divan, voljela bi da pročitate moje radove, da vidim koji bi vi tip profesora bili!
pozdrav!!