Samo se neki sjećaju zašto su Ameri napali Afganistan. Bili su zgroženi položajem Afganistanki. Sirotice su bile pod potpunom kontrolom muškaraca koji su im, u ime Alaha, radili što bi im palo na pamet. A onda su pred desetak godina Ameri i civilizirani Evropljani uzeli oružje u ruke.
Zapad nikad nije bio imun na patnje muslimanskih žena. Njih bičuju, preljub se kažnjava smrću, ne smiju u školu, nemaju pravo na izbor partnera, svijetom hodaju pokrivene. Ameri su i Iračanke oslobodili. Mnoge su silovali da bi bolje shvatile što je to sloboda. Da li su i Afganistanke bacali pod jaja nije poznato.
Islam nisu samo Afganistan i Irak. U mnogim zemljama paćenice čekaju na slobodu. Sirija, Libanon, Tunis, Maroko, Jordan, Egipat, Gana, Nigerija, Kuvajt, Pakistan…Ne biste vjerovali, ima ih čak i u Izraelu, u \”autonomnim područjima u kojima žive Palestinci\”, da Iran ne spominjem.
Ovih je dana tamo jedna žena osuđena na smrt kamenovanjem jer je imala vanbračnu ljubavnu vezu. Condolisa Rise je podivljala. Ne može to više tako! Dosta je bilo terora nad muslimankama! Dolje burka, dolje niqab, čador, hidschab, marama, dolje sve što muslimanke moraju nositi na glavi! Prvi korak učinili su Francuzi, poznati borci za jednakost, bratstvo i slobodu. U njihovoj zemlji više neće biti milosti za muslimane koji svoje žene prisiljavaju da svijetom hodaju pokrivene. Svaka koju uhvate pod burkom, niqabom ili čadorom platit će stopedeset eura a onome tko ju je na to prisilio izvući će iz džepa tisuće eura. Pariz je civilizacija.
Hvala bogu da nama ženama na Zapadu muslimani ne mogu krojiti kapu ili neko drugo pokrivalo. Dok sirote muslimanke moraju biti pokrivene, često od pete do glave, mi sretne, slobodne, zapadnjakinje smijemo biti otkrivene od pete do glave. I doživotno mlade i prelijepe. Svaka od nas koja drži do sebe ima napuhane sise, usne, četrdeset kila, u sedamdesetoj nosimo minisuknju, do posljednjeg daha brišemo celulit sa guzice jer je to naše neotuđivo pravo. To su nama naši dečki dali.
Muslimani bi ih, da smiju, pitali zašto muslimanke nemaju pravo na nošenje čadora a katoličke časne sestre imaju pravo na čador. Njima u Parizu nitko neće turnuti ruku u džep. Ne kuže muslimani. Nošenje katoličkog čadora nije nasilje, to je sloboda.
I katolički svećenici su slobodni ljudi. Zato nisu umotani u čador, naprotiv, Papa, i kad posjećuje najbjednije zemlje, čini to u dizajnerskim haljama. Lik je najpoznatiji po crvenim prada cipelama na koje se diže svakom homoseksualcu koji drži do sebe. Časne sestre žele čador, Papa armani halju. To je pravo izbora. I zato Ameri neće Vatikan pretvoriti u Irak.
Odjeća nije jedino od čega treba osloboditi muslimanke. Kazne, prijeki sudovi, batinjanje, kamenovanje, Zapad inzistira, to se mora promijeniti. Da li nas zapadnjakinje bičuju? Naravno da ne. Kad ste pročitali u novinama da je neka hrvatska žena bičevana ili kamenovana do smrti? Naši su partneri civiliziraniji od muslimana.
Hrvatice pate kratko. Nož u vrat, metak u grudi, komadanje leša pa bacanje u rijeku, leša, ne žive žene, davljenje golim rukama… Svatko normalan vidi da muke hrvatskih žena traju mnogo kraće nego muslimanskih. Doduše, u posljednje vrijeme kod nas u Hrvatskoj, naravno da smo i mi Zapad, naši su mužjaci krenuli ubijati djecu a majke puštaju na životu. Neke perverzne zapadnjakinje držat će ovakvo ponašanje gorim od kamenovanja. Rekla sam, perverzne.
Normalne se ne bune. Kad kod nas jednom u sto godina žena ubije mužjaka pa odrobija svoje otmu joj dijete i zabrane ulazak u rodni grad. Srećom, Ameri za to nisu čuli, da jesu Zadar bi pretvorili u Bagdad. A hrvatski, europski sudovi? Ne, nema suca na Zapadu koji će ženu osuditi na smrt kamenovanjem. Kad žena ode od muža godinama se mora boriti za polovicu kuće na koju je uknjižena. Godinama? Preciznije, deset godina najmanje, ako ima novaca za skupe odvjetnike. Ako nema ostaje bez kuće.
Mužjak joj u pravilu prepušta djecu, da ne bi okolo govorila da iz propalog braka nije izvukla baš ništa. Ali to nije kamenovanje. Nema zemlje na Zapadu u kojoj su za isti rad jednako plaćene žene i muškarci. One imaju najmanje trideset posto manju plaću. Ali to nije kamenovanje.
Svijet je nedavno obišla priča o udovici trenutno najčitanijeg svjetskog pisca Šveđanina Stiega Larssona. On i švedska arhitektica Eva Gabrielsson živjeli su skupa trideset i dvije godine. Kad je pisac iznenada umro njegov otac i brat, s kojima pisac za života nije imao nikakvu vezu, na njegovim su knjigama zaradili milijune eura. Gabrielsson nije dobila ni centa jer u Švedskoj vanbračna zajednica nije izjednačena sa bračnom ni kad traje trideset i dvije godine. Ali to nije kamenovanje.
Zato je Američka šesta flota ostala u matičnoj luci? Zna se koje žene i koje zemlje, u ime Isusa, treba osloboditi od Alaha. Zlobnici misle, zlobnici stalno misle, da će bez čadora ostati samo one muslimanke koje žive u zemljama bogatim naftom. Sve će te zemlje uskoro postati Afganistan i Irak.
Sretna sam što živim u zemlji koja nema nafte. Da Hrvatska ima nafte možda bi me Ameri krenuli oslobađati iako ne nosim čador. Pa bi mi u ime slobode silovali kćer. Pa zapalili kuću. Pa pobili ukućane. Pa bacili na grad u kome živim bombe obogaćene osiromašenim uranom…Ako mene pitate, i bič i kamen bolji su od američke slobode.
Tekst je objavljen u Nacionalu 20.7.2010.
SVAKA CAST.
Bravo draga ženo!
iskrene čestitke za iskren tekst
Procitao sam tekst jer ga je jedan moj “prijatelj” sa facebook tu postavio link. Iako ima stvari sa kojima bih mogao da se slozim u vezi sa licemerstvom zapadne civilizacije, recenica ‘Ako mene pitate, i bič i kamen bolji su od američke slobode’ me je isprovocirala da napisem komentar iako ih retko postavljam. Zivim u Srbiji i poticem iz relativno emancipovane sekularne porodice. Razlika koju vidim u polozaju zena u mojoj zemlji u odnosu na zemlje zapadne Evrope koje sam imao prilike da obidjem vise je nego uocljiva u korist zapadnjakinja, naravno. O muslimanskim zemljama imao sam samo priliku da citam, i da slusam od prijateljice koja je polu jordanka i koja povremeno posecuje oca koji zivi u Amanu. Ako je samo deo tacan od onoga sto sam cuo, zivot zena u tim zemljama je nesto sto ja zaista nisam video u najruralnijoj sredini u Srbiji, a da ne pricam na zapadu. Koliko su vojne intervencije zaista doprinele promeni te sitacije ne znam, ali cesto procitam da postoje poboljsanja. Ovo su samo neki od razloga sto cu, bez obzira na svo licemerstvo, ipak biti na na strani savremenijeg, a protiv zaostalosti, sto me naravno suprotsvalja i hriscanskim verskim zajednicama, a ne samo muslimanskim.
Bojim se da je vidjenje gospodje Ruden zapravo rezultat frustriranoscu nedoslednom politikom zapada, ali da je ta frustriranost dovela do ogorcenja koje je nagoni ka vidjenju zapada kao osnovnog zla, sto je bilo tipicno za mnoge evropske levicare sedamdesetih koji su u tom svom suprotstavljanju “AMERICKOM IMPERIJALIZMU” podrzavali vladare poput Pol pota, Mao Cetunga i Homeinija.
Ja bih ipak, ako bih mogao da biram, odabrao Regana ispred Homeinija, pa makar morao da budem svestan saradnje njihovih administracija.
@Srđan: Ja sam shvatila da gđa. Rudan, baš kao i ja, revoltirana licemjerstvom i “oslobođenjem” koje je ustvari osvajanje tuđih zemalja i resursa. Naravno da uz “oslobađanje” dođe i pokoja humana duša koja uspije pomoći pojedincima, ali sve je to ustvari farsa. Jer da je tim ljudima uistinu do ispravljanja nepravdi ovog svijeta, ne bi bilo ni gladnih ni žednih ni potlačenih u vrlo kratkom roku. Na svijetu ima dovoljno hrane i vode za sve, jedino što nije profitabilno dopremiti je do onih kojima je trenutno nedostupna.
Jedino što je tu divota da mogu mišljenje potvrditi kroz napise gđe. Rudan, jer sama nisam elokventna i nadarena – kreativna. I hvala joj na tome!
Kao što moj nekadašnji profesor reče svom kolegi profesoru i piscu: “Blago tebi jer živiš u državi u kojoj se ima o čemu pisati” – naravno da je to bilo ironično.
Što bi tek mi srbi iz Hrvatske rekli o Američkom oslobađanju kad Hrvati tako šta pišu.Jest da posljedice “oslobađanja”osjetimo i jedni i drugi a korist je izvukla samo Američka gamad {psi rata} samo to od Hrvata malo ko želi ili smije priznati.Svaka čast na ovom tekstu.
Svaka cast.