Mi koji imamo rak postajemo lagano nemirni kad nam je kontrola na vratima. Za koji dan ću sjesti pred moje liječnike i čekati što će učiniti sa svojim palcem. Hoće li ga dignuti u zrak ili okrenuti prema betonu obloženom nekom plastičnom masom.
Upoznala sam razne liječnike. Posebno mi idu na živce oni jako ozbiljni. Kad svoj pogled upere u tvoje oči nikad ne znaš jesu li ljuti jer im žena već mjesecima ne daje pičke ili su ti metastaze krenule u pohod.
Jebiga, ne možeš ih promijeniti pa s lažnim smiješkom na drhtavim usnama očekuješ presudu. Smrt ili život?
Smrt. Meni kojoj ona hladnim jezikom oblizuje vrat sigurno je bliža nego onima kojima je jedina briga zašto smo na Olimpijadi izgubili jednu od bitaka. Bolest me produhovila, ha, ha, ne palim se na banalne teme.
Primjerice, konačno mi se jebe što moja djeca nisu onakva kakva bi trebala biti. Bi li trebala biti drugačija? Ne zovu me, kad me i nazovu u njihovom glasu čujem lažnu zabrinutost i iskrenu dosadu. “Kako si, mama?”
“Dobro”, govorim glasom koji nije moj pa se pozdravimo. Moji prijatelji, moji zdravi prijatelji pate jer su im djeca nepodnošljiva. Hladna, bešćutna. Žao mi je mojih prijatelja jer nisu slobodni. Meni su moja djeca stranci, nepoznati ljudi koji mi idu na živce jednako onako kako i ja idem njima.
Kad su bila mala tražila su moj zagrljaj, slinom mi bojala lice, kikotom me nasmijavala. Njihove ručice, njihove nožice naborane poput onih francuskih guma, sve me to dovodilo do emocionalnog orgazma. Danas znam da su moja djeca tada bila životinjice koje su morale biti ljupke da bi preživjele.
Da me nisu grlili, da su pljuvali u mene, da nisu vrištali od sreće kad bih se ukazala na vratima možda bih ih dala u dobre ruke pa neka se onda te ruke jebu s gadnim životinjicama. Želim reći, između moje djece i mene nikad nije bilo ljubavi. Sve je bio goli interes. Ona su me čupkala za kosu i žmirila od užitka jer su njušila da bez mene ne mogu, ja sam svršavala od sreće jer sam mislila da sam se sudarila sa esencijom ljubavi.
Koji zajeb. A onda… Vrijeme leti pa odjednom s druge strane stola vidiš strance koji su k tebi svratili na nedjeljni ručak jer misle da moraju biti pristojni. Tvoj muž i ti pokušavate nakon ručka, dok se kava puši, započeti razgovor na bilo koju temu. Pa izgovarate rečenice.
Gosti ih ne čuju. Ni sin ni kći ni unuk. Ti ljudi ne govore, oni šalju poruke onima koji su im bitni. Kad popiju kavu izaći će iz mog života s cerekom na ustima i ledom u očima.
Otkako imam rak tako mi malo ljudi treba, oni najbliži najmanje. Volim samo muža. On se nije promijenio. Žalim što sam rodila, mislila sam da ću roditi vječnu ljubav. U nekim godinama nikome od nas pamet nije jača strana. Biologija nas jebe.
Meni treba netko čije oči nisu ledene, čije ruke nisu hladne čiji glas nije pun lažne žalosti. I zato, ako mi na ovom pregledu doktor kaže da vidi “neke sjene” ali da će biti sve u redu, reći ću mu da isključi tužnu trubu jer ja ni za čim ne žalim.
Nikoga nisam izgubila, nisam sama, uz mene je čovjek koga volim. Njega će moje metastaze, ako ih bude bilo, zaista ugristi za srce. Za bivše lovce na moje sise pune mlijeka živo mi se jebe. Rak je odvezao cimu koja mi je okivala srce, neka se moja djeca bore sa svojim olujama, ja odavno nisam njihov kapetan.
Telefon zvoni. Unuk. Zove nakon tri mjeseca. Kako si, nona? Ne dižem slušalicu. Tko te jebe, zlato nonino.
