Svi vi koji jedva čekate mirovinu i konačan bijeg od odvratnog posla i mir u duši.. .Ne žurite. Starost je veliki stres. Kad dođe sretan si da je došla, bolje biti star nego mrtav, ipak… Nije to to.
Ja nikad nisam mislila da ću u starosti izgledati kao da sam stara. Bila sam sigurna da će sve ostati na svom mjestu. Sise neće krenuti prema jugu, ni guzica, vrat se neće objesiti, staračke pjege ja jednom godišnje paliti neću. Dočekat ću starost, geni čine svoje, ali ne i ovo, ovo se dešava babama oko mene.
Još kad si, je li, javna osoba… Na televiziji čovjek izgleda deset kila deblji nego u životu, ako u životu imaš petnaest kila viška… Stres gospođe mene je zastrašujući kad se vidim na ekranu u haljini rađenoj po mjeri, ali po mjeri staroj dvadeset dana. Pa ti snimatelji u prvi plan uvali podbradak dobro uhranjenog purana…
Digla sam ruke. Ne idem na dijetu. Što je previše, previše je. Sa čokolade se ne mogu skinuti. Ni sa keksa. Ni sa bilo čega što je preliveno nečim slatkim. A uskoro moram promovirati knjigu. Osmi mart se bliži, Beograd me čeka…Ma, odjebite s politikom i porukama, zašto ne ostaneš tamo? Ostala bih ja tamo ali me nitko ne želi udomiti, a ovdje mi nije dom jer nisam dovoljno domoljubna. Jebena kvaka 22.
Ne, ovo nije tekst o Srbima i Hrvatima nego o meni. Nisam ni Srpkinja ni Hrvatica. Ja sam starica. Može li gore?
Zato pred svaku promociju odlazim doktorici Vesni. S njom imam problema. “Nisam za drastične promjene”, uvijek mi kaže. Bocne me nekoliko puta pa mi skine deset godina. Što je deset godina u mojim godinama?
Zato sam pred dva tjedna odšetala doktorici Lazarić, prve su susjede, od viška glava ne boli. “Nisam za drastične promjene”, rekla mi je doktorica Lazarić. Pitam se zašto se do ovih doktorica jedva stiže ako “nisu za drastične promjene”. Kakvog smisla ima otići na bockanje koje nije “drastično”? Ja ne želim biti oku mila šezdesetogodišnja žena, hoću biti mlada.
Previše sam poznata da bih smjela mahati svojom taštinom, to bi se moglo pročuti, pa sam kod one Lazarić pristala na njene nedrastične uvjete. Namazala me kremom koja ublažava ubode duuuugačke tanke igle. Ovaj put je u šprici bio botox. “Možete mi uštrcati baby botox”, rekla sam nehajno, “ne želim da me previše pomladite.”
Doktorica moj prijedlog nije komentirala. Zapravo samo joj željela reći: “Uvalite mi kobilju dozu, nešto što bi ubilo konja a uljepšalo njegovu bolju polovicu.” Iz ordinacije sam izašla sretna.
U grmu pokraj ulaza u kliniku iz torbice sam izvukla ogledalo. U mene je gledalo nešto bez drastičnih promjena. Jebiga. Možda je danas, koliko god mediji laprdali, jednostavno nemoguće poštenoj ženi skinuti s lica trideset i pet godina?
Nakon dva tjedna…
Muž mi se vratio iz Zagreba. Iz vrećice je izvukao nove, skupe traperice. Muškarci u nekim godinama nose markiranu odjeću u jalovoj potrazi za izgubljenom mladošću. Kupio je i majicu boje sunca i tenisice iste boje. Papagaj na trbuhu, papagaj na nogama.
Lagerfeld traperice? U njegovim godinama? Da Lagerfeld traperice pomlađuju Lagerfeld bi još gladio svoju mačku, ne bi počivao u miru. Muškarci se teško nose sa starošću. U meni je kuhalo.
“Pljuskaš toliku lovu, a među nogama ti je šator. Brdo love, a loš kroj. Morat ćeš ih vratiti.” Pogledao me nekako čudno. “Ljubavi, nije to loš kroj, taj šator…” Isuse Kriste! Bože, spasi meeeeee!
“Izgledaš fenomenalno, što misliš da krenemo skupa pod tuš, pa…” Jebote! Nakon tko zna koliko vremena. “Boli me glava”, rekla sam.
Kad te muž nakon trideset i dvije godine braka želi kresnuti dogodilo se ipak nešto drastično. Drugi put ću doktoricama reći, ubadajte tako da svi vide samo muž ne.
Neću seks, hoću mladost!
