Hrvatska je jedna od najodvratnijih malih zemalja. Korumpirani gadovi vladaju našim životima trideset godina. Ne znaš tko je gori od koga. HDZ, SDP, IDS, HSS, HNS… Pitaj boga koliko ih ima?
Zaboravila sam kako se službeno zove zločinačka ekipa Milana Bandića. Gledala sam ih kako se grčevito bore da bi izglasali zagrebački GUP. Nisam stručnjakinja za gupove ali mi je jasno da će biti izglasan jer je Bandić s Arapima već potpisao nekakav memorandum. Tko s Arapima tikve sadi pa onda nešto zajebe ima veliku šansu da bude istranširan motornom pilom. Sjetimo se onog jadnog novinara.
Sudeći po tome kako Bandić izgleda, kako govori, kako se kreće, što govori, vjerojatno užasnut mogućnošću da u komadima završi u nekom koferu, izglasat će GUP makar krepao prirodnom smrću. O njegovoj agoniji ne bismo ništa znali da nije Indexa. Index je prvo što ujutro otvorim kad otvorim oči i zadnje što zatvorim uvečer prije nego sklopim oči. Volim njihove hrabre novinare, njihove najave političke smrti naših smrdljivih, korumpiranih lopina ministara. Volem, baš volem kad njuške naših političara osjenčaju tako da izgledaju kao njuške trulih leševa. Neće Indeks zaista pobiti sve te svinje, ali da im vadi mast, vadi.
Ovo što su provalili o srednjoškolskim ravnateljima koji su namjeravali otići u New York u šoping mi je vrh. Vrh, jebote! Ti srednjoškolski ravnatelji godinama kukaju kako mnogo rade u nemogućim uvjetima, škole se ruše, nema tableta, blablabla, plaće male, blablabla, oni sveci i svetice, bla, bla, bla. Kad tamo, ekipa odlučila krenuti u New York da joj guzica vidi puta i neke franjevce po moralu njima slične. I onda ih je provalio Indeks, pa je gadna ekipa ostala doma. Neće putovati na naš račun kukajući i derući se kako im je život težak. Znam, znam da će ipak krenuti, potreba za razbacivanjem naše love jača je od straha od Indexa, ali za sada, gadovi i gadure ostaju doma.
I Hedla volem. Baš ga volem. On u Telegramu čuda radi. Častan čovjek koji je davno razvalio onog generala i heroja i uvaženog zastupnika i ratnog zločinca, hrabro nasrće na naše “svetinje” Domovinskog rata i mira. Moje poštovanje, Drago!
Jebote! Nisam mogla očima vjerovati kad sam pročitala tvoj tekst u Telegramu o raspašoju što ga je u Šibeniku organiziralo Hrvatsko gastroenterološko društvo. Potrošili su jedno milijun kuna, hrana im je stigla iz Zagreba, čitav su vikend tulili uz Jasmina Stavrosa, na čelu im je bivši ministar Ljubičić. Bilo je i, kako Hedl piše, “plesača” iako su tamo bile plesačice. Koga tipa znamo svi mi kojima je jasno da Ansambl Lado nije bio u blizini.
I Mijića iz Novog lista volim. Kako je samo ovih dana razvalio našeg predsjednika Milanovića koji je, gle čuda, i prije nego mu je Josipa Lisac na inauguraciji otpjevala Ave Mariju ili Ave Cezare, uhvaćen u laži. Njegov sin novinarči kod gospodina Stipe Latkovića, jednog od “uglednih” hrvatskih gospodarstvenika kod kojih naš predsjednik nije spavao, kako reče njegov glasnogovornik, kod koga naš predsjednik jest spavao, kako reče “ugledni” Stipe. Milanović je lažljivac? Ma, baš sam se začudila.
Naravno da sve nas koji čitamo te strahote uhvati poriv da se dobro izrigamo, ali što s tim? Kamo poći ako nam jako pozli? Na gastro odjel neke bolnice? Jebote, tamo nema ni tople vode ni toalet papira ni sapuna. Na odjelu nas neće dočekati ni specijalna hrana ni kurve koje bi nam mogle ublažiti gastro boli plešući trbušni ples. Zato mi koji nismo članovi Hrvatskog gastroenterološkog društva rigamo u bijedi doma svoga i liječimo se čitajući portale.
Nisu samo veliki hrvatski portali utjeha za moju sirotu dušu. Glas Istre je objavio kako je novinarku IDS-ov uglednik i načelnik Općine Tar Vabriga Nivijo Stojnić pozvao nekoliko puta da mu puši kurac. Nivijo, Nivijo, jesi li siroče? Nemaš rodbine koja bi ti mogla olakšati muke? Ako si siroče neka ti ga popuši najpoznatiji istarski bik boškarin. Nakon toga će mu pozliti. Molim te, ne odvedi ga na gastro odjel Pulske bolnice. Moglo bi crknuti, siroto blago. Njegova smrt bi bila onoliko veliki gubitak za Istru koliko tvoja ne bi.
I za kraj. Mojoj dobroj prijateljici bivši muž, ugledni predsjednik općine, nikako da plati alimentaciju. Nazvala sam ga, promijenila glas i rekla: “Dobar dan, gospodine. ‘Provjereno’ ovdje….” Idućeg je dana platio sve zaostatke, sinu je čak i tenisice kupio.
Da nema nekih hrvatskih portala, da nema nekih hrvatskih novinarki i novinara umrla bih od tuge i žalosti.
