Nedavno je unuk nekoliko puta zario nož u svoga nemoćnoga djeda. Mladić je već pokušavao umlatiti starca. Invalidskim kolicima, šakama, nožem…
![\"Krvavi](\"http://www.rudan.info/wp-content/uploads/2012/09/krvavi-noz.jpg\" "\\"Krvavi")
Ovaj mu je put najzad uspjelo riješiti se gada koji ga je pred dvadeset godina držao za ručicu i vodio na sladoled. Udruge za zaštitu mladih su zgrožene. Dvadesetogodišnje dijete osuđeno je na robiju. Zašto?
Kad čovjek malo pogleda, jebeni su starci za sve sami krivi. Stalno kukaju da imaju male penzije ali ipak plaćaju račune i za struju i za vodu i stanarinu, čak i teve pretplatu plaćaju.
Alo? A para nema? Neka to seru nekom drugom. Ne troše na hranu. Ne troše na piće. Posljednji su put kupili cipele šezdeset i pete. Od garderobe imaju dvije trenerke koje su dobili devedeset i prve kad su u Crvenom križu lagali da su izbjeglice.
Smradovi sigurno kriju lovu u čarapi, madracu, smrznutoj kokoši. Uvijek imaju jednu smrznutu kokoš u dubokom koju svake godine na svoj rođendan peku pa onda pozovu djecu i unuke na ručak.
Čarapa, madrac, kokoš… Gdje je jebena lova? Neki starci imaju mašte tako da unucima nije lako. Zabiješ nož u madrac. Ništa.
Dva para čarapa, jedne su na nemoćnim nogama, druge pokraj kauča, u njima sigurno ne možeš naći tisuću kuna.
Ostaje smrznuta kokoš. Izvučeš je iz frižidera, šutneš u prastari sudoper. Djed sjedi na balkonu, baka je kod doktora. Krene priča. Čuo si je milijun puta.
Ti si bio mali i jako drag i jako pametan i često si se smijao i djed zna kad su ti izbila prva dva zuba a kad druga dva zuba, a očnjak ti je izbio prije sjekutića pa se on brinuo.
A onda si otišao u bolnicu, djed te posjećivao tri puta dnevno, nikad nije pred tobom plakao, hrabrio te, čitao ti priče, kupovao čokoladice životinjsko carstvo, bla, bla, bla…
I tako, dok dosadni starac klepeće, kokoš se topi. Nakon sat ili dva kažeš djedu da si žedan, i njega pitaš hoće li čašu vode, on sretan hoće, uzimaš iz ladice najveći nož, prodireš u kokošju utrobu, u njoj nalaziš samo iznutrice od kojih će djed na svoj rođendan tebi skuhati juhu.
Jebote! Jebala te juha, majmune! Umjesto da crkne i ostavi ti stan, o tome govori već godinama, on kuha juhe. Jebeno, staro smeće! Jebeni, stari kuhar u penziji! Naravno da si lud.
Treba ti droga, treba ti lova, trebaju ti nove tenisice, traperice, jakna…Toliko ti toga treba a stari zajebant priča pizdarije. Poznaješ ga dobro. Sto si puta čuo da ima novaca za pogreb, da neće sa ovoga svijeta otići na način da to njegovoj djeci bude problem.
Uzimaš nož, odlaziš na balkon i pokušavaš od njega izvući podatak. Samo jedan jedini podatak. Gdje drži lovu za pogreb. Stari jarac te ne kuži, misli da se šališ, ubodeš ga u staro bedro tek toliko da shvati da se s tobom ne može zajebavati.
Govno je uporno. Viče i plače. I nikako da zine gdje je lova. Zabiješ mu nož u prsa. Ako te sad ne shvati ozbiljno kad će? Uzalud. Pa mu uvališ nož još jednom, pa opet i opet. Tko mu jebe šutljivu mater. Sam je kriv.
Uostalom, ako krepa, što ti se može dogoditi? Dobit ćeš nekoliko godina, majka i otac će ti na zatvorski račun uplaćivati lovu, ipak si ti njihova krv i njihovo meso, pustit će te ranije na slobodu jer si mlad i pred tobom je budućnost i mora se mladima pružiti još jedna prilika i vremena su teška i kriza je svjetska…I kamo bi ova država završila kad bi hranila sve tebi slične?
Na slobodi ćeš sa starcima drugačije razgovarati. I tražit ćeš svoju lovu od prodaje djedova stana. Starci su u međuvremenu sigurno skontali da se s tobom ne smiju zajebavati. Ne žele valjda da ih plaćanje advokata, struje, vode i kredita dođe glave.
Ne razumiješ. Jebote pas ako kužiš. Toliki ljudi oko tebe govore kako je Hrvatska zemlja strave i užasa. Nesnalažljivi kreteni.
kali yuga
Uh! jesmo, jeb… Oni neće da doprinesu i podmire nas prije vremena, a mi moramo da “čekamo” da neko umre pa da dođemo na red. Opariti se od nečijeg nasljedstva nije mala stvar, a tek neće sve sa sobom “u grob”, naši “mali faraoni”. Moraju i oni malo da “uživaju” od svog nasljedstva, pa onda mi, mlađi smo jel te. I tako čitav život slušamo o nekom “pružanju pomoći” i “nasljedstvu” kao zahvalnosti za isto. Uđe to u krv, na kraju svih krajeva. Riba ribi grize rep o sve vrti se u krug.
Uhhh. Nemam komentar. Pacceka Buddha je sve rekao.
…..Toliko strave i u ovom i prethodnom tekstu…..
Za danas mi je stvarno dosta, nisam se skoro osećala tako jadno…. Kad taknete u naše crno beznađe, svi mi brodovi trenutno potonu.
Plakala bih neutešno, i više nego što čini ova dosadna kiša.
Dajte Vedrana, nešto vedrine, sjebani smo sa svake strane, i od zemlje i od neba….
Volimo živeti…..a kako preživeti bez nade…..
…..nemojte je i Vi napustiti i predati bezvoljno…..
Treba nam smešna strana istorije, molim da prelistate gradivo…
Dum spiro, spero.
Bojim se da će ovi “mali faraoni” koji sada rastu imati drugu taktiku – jednostavno će svoje roditelje i bake i dedove naterati na samoubistvo. Neka, nek se deca osmostale.
Šteta što nije dobio 40 godina, pa kad izađe iz ćuze da i sam kao 60-godišnjak od nečijeg unuka dobije nož u stomak.
Odlična su Vam, g-đo Rudan, dva poslednja teksta!
Da ne ispadne da samo kritikujem…
Tak normalno u kapitalizmu, gde čovek je čoveku vuk.
DOK NAM SERONJE PRIČAJU BAJKE, VEDRANA VIDI ŽIVOT SA PRAVE STRANE. VEDRANA RUDAN VRAĆA NAM NOVI REALIZAM, A MNOGI BI ŽELJELI GLEDATI OPET “BAL NA VODI”. DODUŠE OPISIVANJE GOLOG ŽIVOTA NIŠTA NE ĆE PROMIJENITI, ALI ĆE MOŽDA PROBUDITI PONEKOG IZ SANJARENJA. TAJ ĆE TADA BITI LJUT JER JE PROBUĐEN, ALI IMA I DRUGAČIJIH.
Draga Vedrana, naravno da ste pretjerali, morate, jer dobro znate da, ako ih i ne ubijaju, stalno cekaju kad ce vec jedanput…Zato vecina Svicaraca, koja ima nesto love, isplate svojoj djeci ostavstinu, a oni drugi, siroti, kojih je malo, tako i tako nemaju nista osim penzije. Koju potrose za mjesec dana. Zalosna je zemlja u kojoj mladi rade takve stvari. Sva srece da vecini ipak ostaje samo zelja. A svi koji rade jedva cekaju penziju!!!! Da se odmore.
Savjet: samo zamislite da ste ugledali slobodno mjesto u tramvaju ili busu, i unuk se može slikati!:)
Vlado,
Svakako da opisivanje golog života neće ništa promeniti, osim utvrditi njegovu golotinju. I pre no što smo ga videli golog već smo davno bili probuđeni. A nismo ljuti što smo probuđeni, naprotiv, već što budni, a ljuti, tek ne znamo šta nam je činiti. Možda uz ljutnju i nešto vedrine daje čoveku podstrek da se bori, jer kako bilo koju bitku dobiti ako smo lišeni pozitivnog dela svoje prirode? Ljutnja nije dovoljna da nam pruži samopouzdanje, ona nas priprema za akciju ali nas ne uvodi u rešenje. Nije potrebna bajka već unutarnja snaga da bi od ljute glave načinila odlučnu, visprenu i hrabru; tada se već možemo nečemu nadati.
Jedino što oslonac za snagu ne nalazi svako na istom mestu. Ja ga tražim u ljubavi, vedrini vere i humoru. I prezir još kako može pomoći..
Tužno… strašno… istinito…
U proslom textu vedrana je bila mali mravac- tocnije mua bez glave – SADA, ona je na pola puta do bogova i na miliun svitlosnih godina od svih nas- smrdljivih intelektualaca i “osjecajnih” zenskica… Nazalost iz svih komentara zuri cudjenje: “zasto nas u Hrvatskoj septickoj jami budis- uznemiravas- “UZASNO !” -PUSTI NAS NA MIRU- ZAR NE VIDIS?, U JUGI NEMA VISE NI JEDNOG COVJEKA KOME DUSA NIJE CRNIJA OD KATRANA, I MI ZELIMO SVE OSIM POSTATI LJUDI, PROTIVNICI SMO SVAKE LJUDSKE PROMJENE – PROMJENE NA BOLJE..
Teška tema u teška vrimena. Bravo Vedrana!