Neki ljudi imaju noćne more pa se probude pa osjete olakšanje. Obični građani Hrvatske, kad zaspu uz nadljudske napore, probude se i uđu u dnevnu moru.
Jutros sam na portalu Prigorski naletjela na, blago rečeno, nevjerojatnu vijest. Predsjednik udruge “Prijatelji životinja” Luka Oman sastao se sa zastupnikom romske nacionalne manjine Veljkom Kajtazijem. Tražio je od njega da oštro osudi silovanje mačke koje su u romskom naselju u Međimurskoj županiji počinili maloljetnici.
Udruga i njezin predsjednik Luka Oman smatraju da saborski zastupnik i predstavnik romske manjine može imati bitnu ulogu u “prijeko potrebnim promjenama”. Kajtazi je osudio zločin i obećao da će učiniti sve da se više ne ponovi jer, silovanje mačaka u romskim naseljima, kako priopćavaju iz Udruge, nije “izoliran slučaj”.
Aleluja, aleluja, vrište mnogobrojni hrvatski mačkoljupci, ja sam među njima. Od danas je svakom Romu, da ne kažem Ciganu, zabranjen pristup mojoj zaključanoj kapiji. Pepicu i Koko držim na uzici. Ali…
Razumijem da je krajnje neprimjereno silovati mačku i mačke. Ali… Živimo u Hrvatskoj.
Pred koji je dan, je li to bilo jučer, Plenković silovao sve sudske službenike. Ponudio im je sramotne plaće. Ipak su prekinuli štrajk da ne bi crknuli od gladi. Svojim zločinom Plenković nije silovao samo jadne službenike koji će i dalje skapavati na rate nego i sve poštene građane Hrvatske koji s njima suosjećaju.
Nismo glupi.
Silovanje sudskih službenika nije samo silovanje, to je poruka umirovljenicima, nezaposlenima, zaposlenima a neprijavljenima, radnicima koje su vlasnici njihovih života pretvorili u robove, bolesnima koji ne smiju na bolovanje jer će dobiti otkaz, bolesnima koji ne mogu ni do lijeka ni do liječenja, svi smo dobili poruku, ili ćete slušati ili ćemo vas jebati, silovati, do smrti. Nažalost, udruga “Prijatelji ljudi” u Hrvatskoj ne postoji.
Da postoji, koji bi se predsjednik usudio pozvati na razgovor najvećeg silovatelja hrvatskoga naroda u tridesetogodišnjoj povijesti Lijepe Naše predsjednika vlade Plenkovića i narediti mu da vrati kurac u gaće? Takvo Društvo ne postoji jer mi nismo takvo društvo. Jednostavno, volimo da nas jebu dok ne ispustimo sirotu dušu hrvatsku.
A što ćemo sa silovanom katoličkom dječicom? Ima ih mnogo. Više u Hrvatskoj ima silovane katoličke djece nego silovanih međimurskih mačaka.
Ali… Ima razlika. Drastična. Djecu ne siluju Romi da ne kažem Cigani, a udruga “Prijatelji silovane katoličke dječice hrvatske” ne postoji. Da postoji možda bi njezin predsjednik, ne mogu zamisliti tko bi to mogao biti, pozvao na razgovor, da ne kažem odgovornost, nadbiskupa zagrebačkog mons. Dražena Kutlešu?
Decidirano bi od njega tražio da se osobno založi za prestanak silovanja katoličke djece jer se ne radi o “izoliranom slučaju”.
Eto, zato mi je draže u Hrvatskoj spavati nego budna biti. Da, zaboravila sam, na onom sastanku se kao rješenje problema spominjala kastracija mačaka i pasa lutalica, ne samo u Međimurju. Broj silovanja i broj žrtava su upravno proporcionalni. Kužite, valjda? Da je manje pasa i mačaka, manje bi bilo jebanja nesretnih životinja.
Još ne razumijete? Bit ću jasna. Pred dvadesetak godina u Hrvatskoj je živjelo preko četiri milijuna ljudi. Danas nas ima bar milijun manje. Ne zbog kastracije nego zato jer je većina potencijalnih žrtava brisnula u druge zemlje i izbjegla kurac.
Uvijek postoji rješenje. Nije kastracija loša ideja. Kad bismo danas krenuli s kastracijom naših političara i popova i nas i našu djecu guzice bi manje boljele.
To se nikad neće dogoditi.
Mi jebeni Hrvati mislimo da su Cigani problem.
