Umro Milan Bandić. Očekivano, lešinar(i), „novinari“ koji su od njega dobivali tisuće kuna, krenuli su čerečiti mrtvo tijelo. Gadljivo, odvratno, gnjusno, očekivano.
Tko je bio Milan Bandić? Bandić je bio političar, dakle, član mafije. Bit ću precizna. Član esdepeovske, hadezeovske i crkvene mafije. Kako je čovjeku koji je došao iz sela bogu iza nogu uspjelo postati gradonačelnikom Zagreba, glavnog grada jedne zemlje? Cinici će reći, kakav grad takav gradonačelnik, kakva zemlja, takav političar. I bit će u pravu.
Neću otkriti da sunce izlazi na istoku ako napišem da ni jedan političar ne može pobijediti na izborima zato jer je „dobar“, zato jer ga „voli narod“, zato jer je „pošten“, zato jer…Na izborima uvijek pobjeđuje onaj u koga, uvijek mafija, uloži najviše love. Nema tu mnogo iznenađenja. Nikad do „naroda“ koji je „izabrao“ političara ne dopre visina uloga. Narod mora vjerovati u „demokraciju“, u to da ima moć. Kad u to povjeruje može zločine koje učini mafija sebi objasniti kao vlastiti izbor. Da sam glasao za Janka, a ne Marka, sve bi bilo drugačije. Ne bi.
Ponekad se dogodi da se član mafije, kad pobijedi na izborima, otrgne s lanca. To se dogodilo braći Kennedy. Njihov otac je bio političar povezan s mafijom, jedno bez drugoga zaista ne ide, ne ide, ne ide. Ona je njegovog sina Johna učinila predsjednikom Amerike. Siroti, glupi John je svoga brata imenovao ministrom pravosuđa i glavnim tužiocem SAD-a. Siroti, glupi Robert krenuo je u rat protiv mafije.
O tom dvojcu bez mozga mnoge su knjige napisane. U našem susjedstvu dogodilo se isto. Predsjednik je zaboravio tko mu je platio put do vrha, popio je metak.
Milan Bandić je do smrti bio vojnik mafije. Sve je odrađivao kako su mu gazde govorile, zato bi mu se samo u tom kontekstu smjelo suditi. Ali to tako ne ide. Bandićevi zločini su javni, imena mafijaša čiji je bio najistureniji igrač nitko ne zna. Ili, mnogi znaju, ali šute. I bolje im je da šute.
Štakori koji danas grizu Bandićev leš, isti oni koje je hranio, slave. I prodaju nam priču da je pravda pobijedila na kraju. Kao da ne znamo da nakon Bandića može doći samo Bandić. Novi Bandić će možda biti rođeni Zagrepčanin, možda će to biti onaj koji je diplomirao na nekom od oxforda ili kembridža ili harvarda. Ali, tom pobjedniku nisu to reference. Njegova jedina referenca je hoće li biti Bandić ili neće. Hoće. Da mafija nije sigurna da budući Bandić neće biti Bandić ne bi ga stavila na listu.
Optimisti će reći da su iznenađenja uvijek moguća. Ja sam sigurna da ni jedan budući gradonačelnik Zagreba neće dobiti metak u glavu. On će znati tko je i koliko u njega uložio. Nažalost, Bandićeva smrt Hrvatskoj ne znači početak novog, sretnijeg doba. I dalje ćemo gledati zločince kako nas pljačkaju, i dalje ćemo čitati tekstove novinara plaćenika koji će se s ogromnom snagom obrušavati na mrtve sponzore.
Zašto obični građani, zašto „mi Hrvati“, zašto „narod“ gleda, trpi i šuti? Naša šutnja čini nas suučesnicima. Olakotna nam je okolnost da ne znamo da smo ih „izabrali“, ali imali smo toliko puta priliku, u ovih tridesetak godina otkako imaju Hrvatsku, pružiti otpor. Nismo. I nećemo.
„Strah životu obraz kalja često.“ Njegoš je odlično poznavao život u Hrvatskoj.
